Ne teku sve rijeke prema moru. Poznajem jednu, koja umjesto u more, ulijevala se u jedno srce. Ta rijeka, Neretva se zove, a srce za koje odlučila se, Marselino je srce. I tako počinje priča o Marseli... Neretva joj darovala
Niti puškom, niti s ispaljenom granatom, već srcem i s tom neopisivom vjerom i snagom prema onom, koji iznjedrio me. Grad. Moj je ovo i tvoj Grad! Mostar... Dosta je bilo, ulica mojih i ulica tvojih, mog i tvog dijela
“E o tome sam ti govorio, nisam htio preko telefona, ušao sam u politiku. Ako se ti ne baviš politikom, bavit će se politika tobom. Naš narod je uvijek bio ugnjetavan. Tako i u zadnjem ratu. Jednostavno moram uraditi nešto za svoj narod.”
Nije mi se išlo nikako. Nisam se borio te devedeset i neke, da odem, nego da ostanem. U svom Gradu, u svojoj zemlji. Da živim mirno, ako Bog da i dugo, a kada umrem, da sahrane me u našem groblju,
Zbog Korona virusa, nije htio rizikovati odlazak na more ove godine. Zvao je neke prijatelje iz Grada, a oni mu preporučili da unajmi kuću s bazenom u okolini Mostara, da tako rade svi koji dođu iz dijaspore, da može sa
“Čovjek je udovac. Žena mu poginula u ratu, a sin mu u Americi. Rijetko mu iko u posjetu dođe. Fin čovjek, kulturan, može se s njim progovoriti.” S ovim riječima, prije skoro tri godine, Danu je dočekao rođak na našoj
Trebalo je poraniti svako jutro, da uhvati se malo hladovine ispod borova, na velikoj plaži, gdje te godine otvorio se novi hotel "Sunce". Bio je to razlog više da Neum postane još ljepši, od meni tada najljepšeg na svijetu. Neum
Kenjac je kod nas u Hercegovini magarac, ili magare. Mirna, radišna i ponosno tvrdoglava životinja. Kenjac je i dobročina koji dozvoli da ga natovare teretom svake vrste. A dobričinu od Grada, natovarili problemima mnogim. U foteljama udobnim i prostorijama ugodno
Staklena malena prozirna zdjela, s krupnim tamno crvenim trešnjama na stolu čajne kuhinje u mojoj firmi, zaledila me i ukopala na mjestu. Pobijedila sam mnoge bitke posljednjih dvadeset i pet godina. Naučila norveški, opravdala poziciju šefice u svojoj firmi,navikla svoje
"Ne mogu disati...", zacvilio je siroti Floyd, pokušavajući preživjeti, dok policajac bijelac, koljenom je njegovo izmučeno lice i vrat gnječio o asfalt. Skoro su iste boje, crni asfalt i tamna boja Floydove kože. Baš zbog te tamne boje, ne asfalta,
U zraku se osjeća miris straha. Onaj isti miris što početkom devedesetih naslučivao je zlo. Hoće li biti opet rata? A zar nismo već u ratu? Zrak miriše na ogorčenost i već jednom ispričanu priču, koja bila je pogrešna za
Vukla je teško nogu za nogom, uz stepenice do ulaznih vrata biroa za zapošljavanje. Ona je jedna od od onih dvije hiljade ili dvije tisuće i tristo, otpuštenih radnika, zbog krize i Korone. Poput umornog olovnog vojnika, stajala je za