Svi ste mi krivi. Znaš kako je ono dobri Meša govorio "...Rano za kraj a kasno za početak...". Niti sam ti za kraja, a još manje sam ti za početka. Kad sam mog'o otići, grehota ostaviti mater, grehota ostaviti grad,
Hajde zamahni! Udari! Kamenuj, jašta ćeš! Kažu kamenuju jedni s jedne strane... drugi s druge. Ne valja kažu hodati sredinom,nikad ne znaš odakle ćeš pogođen biti. Gađali smo se i prije. Ali s gloginjama, iz puhaljki od starih istrošenih flomastera.
"Hej Dijasporac! Ne može tako!" "Nisam ja Dijasporac! Ja sam Ramo, od rahmetli babe Vehbije i pokojne majke Dušanke. Radio k'o tokar u Sokolu do rata. Kad je rat počeo, miješani brak roditelja, nigdje prispio. I tako, odoh u Kanadu."
Uvijek je bolji neko drugi. Uvijek kod komšije cvijeće ljepše miriše, i trava je zelenija. Uvijek je bolji onaj od kojeg koristi više imaš. Kunemo se u čast i poštenje, a nakačimo na sebe cijenu, koju sami ocijenimo da paše
Da je Ale znao, da ovo ljeto neće dočekati, ne bi bio ters prema onom malom što je u Bristolu radio. Ove godine, nema ni jednog ni drugog. Da im je neko rek'o, da je prošlo ljeto zadnje, kada će
A ko si ti da mu sudiš? Jesi li ikada bio u njegovim cipelama, pa da osjetiš koliko težak korak je kojim on korača? Jesi li se zapitao ikada, kako je spavati sklupčan u ruševini na kraju Grada, dok Mostarska
Cijelo je stubište mirisalo na Ajšinu baklavu. Barem dva puta godišnje. Za oba Bajrama. I svakom je dotekne. Svakom od komšija po jedna. I barem frk bureka za svakoga. I svi svratimo na satak. Red je. Još dok joj je
"Molim Vas, gdje stoji prašak za pecivo, ne mogu ga pronaći?" "Tamo! Dvije police iza, pa na desnu stranu skroz na dnu!" Bio je to, onaj najubitačniji odgovor, koji možete dobiti od prodavačice u ogromnom tržnom centru, kojoj se ne
"Molim Vas, izlistajte još jednom, ako je ostao neki stari račun da platim, da ne ostajem dužna jer ja odlazim odavde?" "A zašto odlazite?" – upitala je nadmenim tonom. "Moram da idem iz Mostara, jer sam Mostarka!" I bi mi
Ja ću glasati za našeg. Nek je naš pa makar i najgori. Ne može naš ne valjati. Zaokruži našeg! Jer kad naši dođu na vlast, e onda mogu šta hoću. Tako su mi rekli. Tako obećali. Nije da sam ja
Samo piši ono što misliš, i ne boj se! Neko mi je šapnuo, onako usput, ne znam ni gdje ni kada je to bilo. Strah je odavno postao ono što vučemo za sobom svaki dan, nešto poput onih tregera što
Čestitam ti! Isti sjaj, isti zanos u očima, kako prije, tako i sada. Onda je bilo lakše, izgubiš se u masi, tebi sličnih, odradiš posao dobiješ koju lovoriku više, i potvrdiš sebi koliko si važan. Nevažni uvijek uvjeravaju sebe u
