Home / Kolumne / Nada Zovko / O svemu ponešto: Je li Mostarac Mostarcu, (ne)prijatelj?

Nada Zovko / O svemu ponešto: Je li Mostarac Mostarcu, (ne)prijatelj?

Kako je lijepo vidjeti iskrenost prijateljstva u pogledima ljudi za onim stolom u gornjem desnom ćošku. Nekoliko njih, rame uz rame, uz kafu i čaj, u onoj toploj i ugodnoj slastičarnici u staroj poznatoj ulici našeg Grada. I ti vidiš, da malo im je vremena, koliko toga si imaju reći. I meni odmah draže. Iako ne razumijem ih, jer pričaju albanski, osjetim tu toplinu, osjetim kako im je krivo jer vrijeme teče, i uskoro će fajront, a još se ispričali nisu.

Tako ti je to s pravim prijateljstvima, vremena nikad dovoljno, za reći ono što na duši ti je. Neke od njih prepoznajem. Jedan je buregdžija,onaj tamo do zida što sjedi pekar, a onaj u sivom sakou je slastičar. Uvijek sam se divila ovom narodu. Njihovom jedinstvu, kad daleko su od kuće. Sjećam se nekada davno, kad sam kasno na večer, pred zatvaranje, u Srednjoj ulici kupovala hladnu pitu, svejedno koja je, u stvari koja ostala je jer je niko kupio nije, sve buregdžije i slastičare grada vidjela bi tada za stolom prekrivenim kockastim stolnjakom sa metalnom pepeljarom na sredini. Pričali bi na svom jeziku, i iz poštovanja utihnuli, dok djevojka za pultom ne zamota burek i ne naplati, i uz ljubazno Hvala i Doviđenja ne isprati me.

Nešto mi to bilo zanimljivo tada. I čudno. Pa ispričah svom ocu.

„Takvi su ti Šiptari. Svi za jednog, i jedan za sve. Gdje god jedan dođe, kako koji slijedeći dolazi, pomaže mu se. Oni su ti čudo jedno, za pomoći jedni drugima“ -govorio je moj otac.

I sjetila sam se mnogo puta toga, kad sam ih iza rata svako malo gledala, u onoj slastičarni u staroj poznatoj ulici u Gradu. I kontala, ničeg se ne moram bojati, gdje god u svijet da krenem, svugdje imam moje Mostarce. Rat ih je nekim nimalo dobrim vjetrovima otpuhao na sve strane svijeta, i jedino što u svemu tome dobro je, jeste to što eto svugdje nas ima.

I mi smo jedinstveni, i mi ćemo pomoći jedni drugima, kako možemo, a i kako ne možemo, jer znaš za onu, ako postoji volja uvijek se pronađe i način. Ako postoji volja…a ako ne postoji? Stani, stani ! Ne može ne postojati, pa mi smo Mostarske brate, znaš ono…mi smo raja iz Mostara, sve nas ista ljubav spaja…

I otpuha me vjetar… prije par godina… u jednu zemlju, u jedan grad gdje baš dosta je mojih Mostaraca. I jedva čekala da se probudim, da odem tamo do glavnog trga, gdje rekli su mi da sjede naši, i da dođu prije 11h. Jer, baš u tom kafiću, kad naručiš kafu prije 11h, u pola ti je jeftinija. Pronađoh ih. Neke prepoznah. Neki prepoznaše mene. Meni drago. A njima? Pa onako. I ja nastavljam pričati, kontam možda ne znaju, i kažem im da niti sam ja niti je iko moj bio u rutu i pušku nosio, jer mislim, možda je baš to potrebno, da se malo raskrave i da budemo ono što jesmo, iako dvadesetak godina udaljeni smo jedni od drugih. Da budemo, Mostarci!

„Jesi mislila ovdje ostati, ili si samo onako, u posjetu došla?“

„Ne znam, vidjet ću, sad sam u posjeti, a možda se odlučim ostati i raditi ovdje.“

Bila je to moja pogubna rečenica. Počeli su samouvjereni komentari, u jednom trenutku sam pomislila da će svi iz džepa izvaditi po stotinu eura da mi kupe najskuplju kartu biznis klase samo da što prije, vratim se u Mostar.

„Ma ne može to tako…nije to ko što vi dole mislite, teško je ovdje, kriza je i ovdje…ma treba ti stotinu papira da možeš ostati, ma ne znaš jezik, nigdje se ne živi ko dole…“

I znam sada će se s komentarima javiti, oni da kažu

„Stani, nismo svi takvi, ja sam pomogla od tetke tetkiću, a nikad ga nisam vidjela. Ja sam našla posao jednom odozdo, a on nije htio raditi…“

A ja ću ti reći, čekaj ti! Stani, da dovršim do kraja, pa onda piši šta god hoćeš!

Tako je ! I za ovim stolom, ovih što gromoglasno su me ispraćali da se vratim što prije za Mostar, od njih deset, bio je jedan, ili jedna što rekao je i rekla je, čekaj, naši smo, i postoji način da se uvijek pomogne i pronađe riješenje.

Ali znaš li šta je problem? Od njih deset, jedan ili jedna, pruži ruku. E to je bol. E to je tuga moja ! A zašto nije njih devetero, bilo isto što i samo ovaj ili ova jedna bila je? Zar mi nismo… raja iz Mostara, sve nas ista ljubav spaja ! Zar mi nismo ti najglasniji koji u daljini umiremo za svojim Gradom i ljudima u njemu. A tamo u svijetu, dižemo Berlinske zidove jedni prema drugima.

I opet ćeš sada reći, Kako ko, ja nisam taki!

U redu, vjerujem ti ! Ti si onaj ili ona jedna, a boli li te k’o i mene onih devet ostalih za stolom? Boli li te većina od onih naših, što već ti pakuju kofere,a još ih nisi ni tamo u tuđini raspakovao ?

Ne mogu više!

Ne mogu ništa više, nego nadati se…da i mi ćemo jednom u dalekom svijetu, sjediti za stolom prekrivenim šarenim stolnjakom sa metalnom pepeljarom na sredini, i biti jedni drugima iz pjesme, raja iz Mostara, sve nas ista ljubav spaja…

(Nada Zovko/Mostarski.ba)

Facebooktwittergoogle_plusmail