Marko Tomaš: Da li je Reprezentacija BiH zrela momčad?

Bila je to nimalo jednostavna utakmica. Kiša je natopila zenički teren, nad našu momčad se nadvila sjena teškog poraza u Belgiji i vjerujem da se u sve nas uvukao nespokoj dok smo čekali početak utakmice s Ciprom, utakmice koja nam je trebala pružiti odgovor na pitanje koje ne uspijevamo odgovoriti već godinama – koliko smo zrela momčad?

Piše: Marko Tomaš, Žurnal

To je jedina bitna stvar koju smo trebali saznati od utakmice s Ciprom. Bili smo favoriti, ali to smo bivali i ranije pa smo se znali raspasti. Otegotna okolnost je bilo to što smo prije par dana teško stradali u Belgiji i bilo je pitanje u kakvom će psihičkom stanju naša momčad biti protiv Cipra.

OPREZNOST I STRPLJIVOST

Upravo je taj poraz protiv Belgije bio vjerojatan razlog tomu što se činilo da našoj igri nedostaje žara. Bili smo vrlo oprezni i strpljivi, možda čak i previše. Moram priznati, mene je to pomalo i iritiralo jer što je više utakmica odmicala postojala je mogućnost da se Ciprani stabiliziraju a da mi potonemo u skepsu. Valja priznati da su Ciprani u utakmicu protiv Bosne i Hercegovine ušli prilično ponizno i time su nam išli na ruku, podilazili su našem oprezu.

Svakako, bilo je mudro, bez obzira na sve okolnosti ući u utakmicu oprezno i igrati strpljivo. Ta su nam tri boda prijeko potrebna, a donose i potpuno izbacivanje Cipra iz utrke za drugo mjesto u skupini.

MIJEŠANJE KARATA

Mehmed Baždarević je odlučio promiješati karte, vratiti se standarnoj formaciji koju igramo već godinama, sukladno kvalitetu protivnika na zadnjeg veznog vratiti Medunjanina jer nam dodatni osigurač u sredini nije bio prijeko potreban, jedini misterij je ponovna izmjena središnjeg stoperskog dvojca.

Nikako mi nije jasno zbog čega iz utakmice u utakmicu mijenjamo Spahićevog partnera. To dugoročno svakako nije dobro makar znamo da je Šunjić naš najstabilniji i kiksevima najmanje sklon branič. On uvijek igra na sigurno, ništa spektakularno, ali uvijek teži jednostavnim rješenjima, dobro čita igru i pouzdan je, jako rijetko ima momente odsutnosti, takav je bio još dok je igrao BH ligu, a takav je i ostao pa mu je uspjelo postupno graditi karijeru i iz godine u godinu posptuno napredovati.

Ognjen Vranješ se protiv Estonije, a evo i u utakmici protiv Cipra pokazao kao sasvim solidno rješenje za desni bok, pogotovu kada ima pokretljivog Edina Višću koji mu pomaže u obrani. Mislim da bi njih dvojica trebali biti duo koji ordinira desnim bokom pa će s vremenom, kada se potpuno uigraju i osjete, postati stabilan i koristan dio naše momčadi, ali obranu se ne smije dirati ovako često koliko to vole raditi naši izbornici.

Jednostavno, par centralnih braniča mora biti najuigraniji dio momčadi. Kolašinac je čovjek koji nije upitan na lijevom boku obrane, a on i Lulić sasvim solidno surađuju, jedino nikako da dođu do konačnih rješenja, onog zadnjeg pasa, jer Kolašinac jako rijetko daje upotrebljive centaršuteve, a Lulićeva pozicija protiv Cipra mi je bila najzanimljivija od svih stvari u našoj igri.

Ne znam točno što je Baždarević time htio dobiti jer ničeg konkretnog iz toga nismo dobili, ali primijetili ste valjda svi da je Lulić jako često ulazio u sredinu terena. Vjerojatno je Baždarević time htio osloboditi koridor Kolašincu, ali, kako rekoh, taj dečko nema baš sjajan centaršut pa mi forsiranje takvih rješenja nije baš najbistrije.

Primijetio sam da je u tim trenucima Spahić ulazio iza leđa Kolašincu ali tu ideju nismo izgurali do kraja niti u jednom trenutku pa je teško suditi koliko dobrog u nekoj drugoj utakmici možemo dobiti od toga. To što neke stvari nismo izveli do kraja možemo pripisati stanju u kojem je bio zenički travnjak, naročito u prvom poluvremenu kada je koridor kojim su nadirali Lulić i Kolašinac jednim dijelom bio velika lokva u kojoj bi lopta svaki put zaglavila i usporila naš napad. Bilo kako bilo, to je bila jedna od novih ideja koje sam primijetio u našoj igri.

DŽEKO, PJANIĆ, MEDUNJANIN…

Džeko je konačno bio napadač razigravač i to je doprinijelo tečnosti naše igre u nekim fazama. Da nije bilo one početne opreznosti i sputanosti mislim da bismo time dobili još više, ali utakmica protiv Cipra je bila jedna od utakmic au kojoj smo najviše napadačkih akcija uspijevali završiti barem centaršutom, a velikim dijelom to pripisujem činjenici da je Džeko svojim povlačenjem u sredinu stvarao prostor za svoje suigrače po bokovima pa i Milana Đurića za kojeg ne mislim da je prirodan par Edinu Džeki obzirom su obojica slične konstitucije, ali valjalo je i snagom razbijati Ciparsku obranu pa je vjerojatno zbog toga Đurić dobio prednost u odnosu na Ibiševića.

U slučaju Miralema Pjanića još jednom se pokazalo da taj dečko bolje funkcionira dublje u terenu, to je njegov reon, kada je na poziciji klasične desetke manevarski prostor mu je smanjem, a njemu to, pokazalo se do sada, ne prija. Zato smo protiv Cipra imali Miralema Pjanića na visokoj razini. Nije to bilo njegovo najbolje i maksimalno izdanje, ali bilo je dovoljno da se svlada slabašni, ali Cipar koji nas je u prošlim kvalifikacijama stajao plasmana na Euro.

Haris Medunjanin je jedna od najstabilnijih karika u našoj igri. Na žalost, nije klasični zadnji vezni koji u defanzivi može činiti čuda, ali kada igramo protiv momčadi u rangu Cipra možemo mirne duše računati da će Haris Medunjanin odigrati korektno i ulogu defenzivnog veznjaka.

Energija Edina Višće je ono što je našoj momčadi, punoj uglavnom tromih igrača, prijeko potrebno. Osim njega, jedino je Lulić igrač koji može donijeti tu vrstu energije u našu igru, ali od Lulića se očekuje dosta stvari u defenzivi a očito i u samoj izgradnji igre prema naprijed obzirom na to da Baždarević sve više forsira njegovo ulaženje u središnjicu terena. Bio je to slučaj i u Belgiji gdje je Lulić ulazio u sredinu s desnog boka i u tome možemo tražiti natruhe nekih novih ideja kojima Baždarević i njegovi suradnici pokušavaju nadograditi našu igru.

PREPOZNATLJIVE KONTURE

Mimo toga sve što smo gledali protiv Cipra je nešto što smo navikli gledati već par godina. Naša igra ima prepoznatljive konture, jasnu ideju i treba je, kako je to primijetio i stručni komentator BHT – a Nermin Šabić, nekako nadograditi i oplemeniti novim idejama.

Prije nego pređemo na neka opća zapažanja treba još jednom pohvaliti igru Milana Đurića koji je sjajna mantinela u našoj igri, dobija većinu zračnih duela, uspijeva zadržati loptu i razgrtati protviničku obranu, one je vjerojatno bio jedan od razloga što se u prvom poluvremenu činilo kao da nemamo rješenja u sredini terena, jer je dosta lopti išlo direktno od naše stoperske linije prema Milanu Đuriću.

Time se htjelo preskočiti sredinu terena, zadržati loptu i pričekati Višću, Lulića i napose Džeku da krenu u finalni juriš ka protivničkom golu s minimumom utroška energije. Za takve stvari utakmice poput ove kakvu smo igrali protiv Cipra dođu kao dobar trening, ali to nipošto nije ideja kojom bismo u budućnosti mogli nadograditi našu igru. To je rješenje za lovljenje rezultata i čuvanje energije u određenim trenucima. Ništa više od toga.

GLEDANJE U BUDUĆNOST

Bilo je napeto, dugo smo čekali pogodak, ali iskren da budem, nisam ni trenutka dvojio da će taj trenutak doći. Ciprani su morali negdje pući unatoč našoj opreznosti i strpljivosti. Nakon tog gola bilo je opet samo pitanje trenutka kada ćemo i kako zaključiti priču. Nakon debakla u Belgiji bila je ovo prijeko potrebna, makar očekivana, pobjeda.

Belgija nas do ponovnog sraza s njima ne treba zamarati. Teško da će negdje kiksati, ali mi se moramo baviti onima koje moramo pobijediti ovako kako smo pobjedili Cipar, možda je to bilo oprezno i strpljivo, ali je bilo i s određenom dozom autoriteta. A to mi se najviše dopalo jer teško je povratiti autoritet samo par dana nakon teškog poraza. I to je bila najbitnija stvar u ovoj utakmici, sve drugo možemo staviti po strani.

Makar je lijepo vidjeti da naš stručni stožer ima i nekakve nove ideje koje bi u budućnosti volio implementirati u našu igru. Jedino je blesavo nove ideje uvoditi kad igrate protiv objektivno boljih protivnika. Vidjeli smo kako je to prošlo protiv Belgije. Ali, što reče Arsene Wenger, kod bavljenja nogometom najbolja stvar je to što nema vremena za kukanje, uvijek morate gledati u budućnost.

Ne znam kako vi, ali ja bih, recimo, volio ponovno u kadru reprezentacije vidjeti Miroslava Stevanovića. Njegova karijera nije išla putanjom kakvu smo svi priželjkivali, ali nama nasušno fale takvi igrači, brzi, pokretni, energični igrači, a to Stevanović nije izgubio, ako ništa drugo još uvijek je sigurno na razini na kojoj je bio kad je odigrao par mečeva za reprezentaciju.

Veseli me i dobra, čak odlična partija Izeta Hajrovića koji kao da je dobio na eksplozivnosti a posebno mi se dopada njegova osobina da se ne libi puknuti loptu prema golu iz bilo koje pozicije. Njegovi šutevi s bočnih pozicija su skoro pa pola gola, barem je tako bilo protiv Cipra.

Lijepo je imati Hajrovića u kadru. On je dobro rješenje za više vrsta situacija pogotovu ako me dojam da je dobio na eksplozivnosti nije prevario. Taj dečko nije brz, brzina se ne može istrenirati, ali eksplozivnost može. I eto nam bum bum Izeta.

DUGOROČNA STABILNOST

Elem, završio je prvi dio kvalifikacijskog ciklusa. Upisali smo planirane pobjede i ukalkulirani poraz, koliko god meni teško bilo zbog toga. Dakle, nema šokova na kakve smo naviknuti u prošlosti. Taj trend mi se jako dopada. Rekao bih da smo stabilni i da radimo posao kao ozbiljna momčad. U okviru vlastitih mogućnosti i kvaliteta. Prostora za napredak svakako ima. Konačno moramo prestati mijenjati par centralnih braniča. Mene ako pitate ja obranu ne bih nikako dirao osim u nuždi. A napadačke opcije su otvorene, nije da nemamo materijal s kojim se mogu kombinirati razne stvari.

No, najbitnije je da postanemo dugoročno stabilni, da više ne proživljavamo bespotrebne drame, da pobjeđujemo utakmice u kojima smo favoriti i to s dozom autoriteta, kao protiv Estonije i Cipra, a onda ćemo moći kovati planove kako da iznenađujemo one nominalno bolje od nas. Tako to rade ozbiljni ljudi, tako se radi svaki ozbiljan posao pa makar i u Bosni i Hercegovini.