Martina Miladinović: Ne znaš ti kako je u Mostaru bilo prije

”Ne znaš ti, sine, šta ti je Mostar. Sve je to prije bilo drugačije. Ne znaš, bona, šta smo se u ratu jada nagledali. Nije sve onako kako se tebi čini. Slušaj šta ti kažem i nemoj puno s rajom o tome.”

– Ja nisam ti. Nemam oči kojima  iz stana na trećem katu solitera ne proviriš, osim kad ideš po raštiku da imaš za post petkom, pa čitavim putem brojiš kako je mala penzija, kako si stao u žvaku cipelom koju nisi nosio od prije ”tog rata”, koji ti je stalno u ustima. Pusti me, bola’, i sa raštikom i sa penzijom i sa ratom. Vidi ovog Sunca na starom, što otvara suncobrane k'o jaglace na partizi. Vidi vjetra što kao turbina pokreće zelenilo bistre Neretve. A pogledaj tek kamen koji vapi da se u njega uklešu neka nova, svjetlija vremena. Svrati pogled na prepuna šetališta, fakultete, univerzitete, kazališta i dvorane, gdje mladež poput roja pčela marljivo skraja i prekraja. Znam da se ježite od rečenice ”lezi dolje!”. Ali, ovoga puta lezite dolje i gledajte u nebo puno zvijezda, pa recite ima li igdje neba kao što je nad Mostarom. I udahni ovaj mostarski zrak pa reci jesi li igdje na svijetu tako disao. Ima li igdje na svijetu mjesta gdje se u tolikoj mjeri bez ljubljenja ljube suprotnosti – mlado i staro, bogato i siromašno džepom, bogato i siromašno duhom. Poteže li se igdje na svijetu češće pitanje: vrijedi li više krunica s križem ili bez križa, džamija ili crkva, hodža ili svećenik, ova ili ona zastava, ova ili ona strana grada? A ja mislila da smo ono ”moj tata je jači od tvog tate” prerasli još u vrtiću. Pusti, bona, jednom da Spajalica uistinu bude spajalica. Imam ja svoja sjećanja, ne brini. Pusti me da se sjećam svojih sjećanja jer za rata ni u planu nisam bila. I što bih se morala sjećati nečega čega se ne sjećam? I što bi se svi morali sjećati, ako se ti još uvijek sjećaš? I pusti da od sutra na ulicama ovoga grada nastanu nova sjećanja. Neka izraste neka nova trava na kojoj će koljena zaprljati neka nova djeca. Neka u parkovima izniknu nove ruže kojima će biti prošene mostarske djevojke. Neka vjetrovi s Huma i Veleža donesu novu struju misli. Neka se Neretvom ispere svaka nepravda i nejednakost. Pusti da zarastu rane ovoga grada i ne otvaraj ih iznova, sve dok postoje oni koji ih mogu zacijeliti. I neka se pjevaju pjesme nošene zvukom budućnosti. I neka svakoj od njih početni takt bude smijeh.

A dok je raje i kave na rondou, šta me, bola, briga kako je u Mostaru bilo prije?

(Martina Miladinović / Mostarski.ba)