Mehmed Begić: Crvena soba, ljubavna priča

For every kiss you give me I'll give you three

I

Otvorio je vrata i ušao.
Ova kuća je jedini razlog zbog kojeg se vraća u grad. Odmah ga je primijetila. Naravno, on je nju ugledao ranije jer je ipak ona jedini razlog zbog kojeg ulazi u kuću. Probila se kroz gužvu da bi mu se bacila u zagrljaj. Subote poput ove su premija za biznis. Razmišljao je o tome da li da se postidi prašine koja se na njemu nakupila posljednjih mjeseci. Umjesto toga prepustio se zagrljaju. Ista toplina ga je grijala u noćima kada nije znao šta nosi slijedeći dan i hoće li moći izdržati. Bilo je dovoljno da je zamisli.

„Šešir ti još uvijek dobro stoji. Godine potvrđuju da sam sasvim slučajno odabrala pravi.“

Vrhom prsta je dodirnuo obod. Nikom, pa ni njemu, nije bila jasna igra, niti zašto je baš taj šešir bitan. Naslućivao je, ali nije pitao. Vjerovao je da je naslutiti nekada sasvim dovoljno. Sve više od toga ne bi bilo istina koju cijeni.

II

„Žestoka noć u tvojoj kući od mramora“ – promrmljao je.
„Iznenadna gužva“, odgovorila je povukavši ga prema Crvenoj sobi, nimalo zainteresovana za tu činjenicu.
„Već deset dana putujem bez zaustavljanja. Mislim da i ovu odjeću mogu baciti u smeće. Osim šešira, naravno. On ostaje sa mnom.“

Crvena soba je bila samo njena. Djevojke i barmen su to znali, kao i gosti. Kroz ta vrata su mogli ući samo oni koje bi ona uvela. A takvi uglavnom nisu postojali.

„Ti znaš da ovdje imaš sve. Zaželi i uzmi. Stari dogovor nikada neće biti poništen.“
„Oprezno sa tim nikada. Ako sam išta naučio to je da sve jednom prestaje.“
„Želiš li piće?“
„Naravno. Kao i uvijek. Piće za sve i za njihov smijeh. Na moj račun.“
„Ti ovdje nemaš račun, dragi moj.“
„A ti još uvijek piješ isto?“
„Neke stvari se ipak nikada neće promijeniti.“

Izašao je iz sobe, otišao do šanka, šapnuo nešto barmenu i pred njega spustio svežanj novčanica. Barmen se nasmiješio, pružio mu dvije čaše, pa ga potapšao po ramenu. Prije nego što se uspio progurati do vrata buka je postala jača, čula su se kucanja čaša, smijeh i uzvici.
Dečko za klavirom je krenuo sa melodijom koju je on uvijek i iznova naručivao, onom istom koja je svima plaćala piće.

III

Crvena soba je bila pošteđena bilo kakvih vanjskih uticaja. Ušao je noseći piće za njih i nogom je pri ulasku zatvorio vrata. Sjedila je na kauču koji je bio napravljen od ugodnog i mekog materijala kojem nije mogao odgonetnuti porijeklo.
Sjeo je pokraj nje.
Dotakla mu je lice vrhovima prstiju.

Kao u snu – pomislio je – baš kao u snu.

Taj isti dodir ga je pratio kroz galop godina, ne dozvoljavaljući da se zaustavi, da odustane od slobode koja se, sada to zna, pretvorila u njegov finalni  poraz. I ništa, ama baš ništa, po tom pitanju nije mogao da napravi. Stvari su otišle predaleko, a on umoran za borbe sa samim sobom. Sasvim očekivano, trznuo se malo unazad.

„Šta želiš“, rekla je tiho.
„Sve što misliš da mi treba, ali prije svega – kupanje!“
„Ono što ja mislim i želim ti ne smiješ uzeti, davno smo shvatili. Ali te mogu okupati, odsjeću ti kosu. Čak ću te i obrijati ako mi dozvoliš. Bonus neka bude Margo. Našla sam je prije četiri mjeseca i već je svima ukrala srce, posebno ovom koji upravo za tebe svira.“

Zrnca melodije su se jedva probijala kroz zidove.

„Dobar je to dečko. Ako ima nebeske pravde njega će odabrati.“
„Pa da, ti i ja znamo sve o nebeskoj pravdi, sudbini i zvijezdama.“
„Razmišljam da odšutim sve što bih o tome mogao reći.“
„Nisam ni sumnjala“ –  i riječi se pretvoriše u osmijeh.

IV

Njen osmijeh.
O da! Kako ga je mogao zaboraviti.
Uvijek motivirajući, sa jedva primjetnom sjenom uvijek prisutnog umora. Stvari nisu kako je zamišljala da će biti, ali stvari su rijetko onakve kakvim ih zamišljamo. Možda je on zato daleko od svega, u svojoj tišini s kojom se uvijek tako lako dogovori, sa demonima koje je kroz godine naučio uspavljivati, sa šeširom kao podsjetnikom na to koliko daleko može ići.

Izvadila je kutiju skupih cigareta, njemu je ponudila jednu koju je brzo prihvatio i uzela jednu za sebe. Krenuo je mirisati tu cigaretu, opipao je, čak i pomilovao, a onda je pripalio –  prvo njoj, pa onda sebi.

Ko još miluje cigare, pomislila je.

Tišina je zavladala Crvenom sobom. Za njih dvoje to nije bilo ništa strano. I ranije su satima znali prakticirati tu vještinu, ponekad jer žele, ponekad jer se nije smjelo izgovoriti sve ono sto je čekalo da bude izgovoreno. Imala je veliko srce da ga razumije. I njegovo srce je jednom bilo veliko. Nisu se sreli kad su trebali, ali su se sreli na vrijeme – za razaranja. Tako je izgubio sve što se može izgubiti i to teško da će ikada oprostiti. Ni sebi, ni pticama. Ni cvijeću, niti japanskim ribama. Cijeli svijet ostaje bez oprosta.

Ona je suma svih razloga njegovog postojanja.
Ona ga bez prestanka podsjeća zbog čega se nastavlja prezirati.

So drink up all you people
Order anything you see

(Mehmed Begić/Mostarski.ba)