Mehmed Begić: Glasovi, ljubavna priča

when I was all messed up

and I heard opera in my head

I

Bila je to jedna od onih velikih stanica koje me ostavljaju bez daha kada ih prvi put ugledam. Sve svoje planove koji su bioskopskom naivnošću začeti, i par trenutaka poslije nestali sa ehom glasa s druge strane žice, vežem za tog gorostasa među građevinama. Ponovo sam se našao pred telefonskim monstrumom, sam protiv bezimenog straha u toj stanici. Grad je novi, ali koliko je to važno? Istina je da sa zgradama ostaje dio mene i djelomično je njihova krivica što naslage prašine ne mogu više sastrugati sa svojih cipela. Isto tako, bez onog glasa koji me je godinama vodio i još uvijek me vodi, ne bih vezao trenutke za mjesta, ne bih pamtio kiše tih trenutaka i isprane prašine zbog tih kiša. Još dublje bih se gubio među nepreskočivim zidovima koje sam gradio kao da gradim nadgrobne ploče. I kad god osjetim ples umora u svojim očima osjećam kako me zove. Bez oklijevanja tada tražim željezničku stanicu novog grada, jer znam da će čekati da joj se opet javim. Možda ne znajući da čeka. I opet će mi kupiti mir, ušutkati zvijer, dozvoliti mi da sve sebi tumačim kako mi odgovara. Odveć dugo liječi panike umornih noći, postoji dok se hramljući vraćam, ne donoseći ništa.

II

Ponekad se vratim u naš grad – tačnije u tvoj grad. Ponekad se usudim da te vidim. I sve druge koje sam ostavila iza sebe, i sve druge koje su me ostavile iza sebe, došle su i otišle. Bile su kao predigra ovog Velikog Propuštanja.

Jesam li ti ikada pričala o tome?

Nisam.

Jesam li trebala?

Kao da još uvijek dajem prednost spontanosti i izborima koje nam život nametne. Večerašnja stanica mi izgleda golema kao noć kroz koju koračam. Za par minuta će mi se javiti i produžiti moje postojanje još nekoliko stotina godina. Za par sati biću opet u našem gradu, i ona će me čekati na stanici. Onoj što liči na ovu.

III

Čak i telefonska kabina mi je posebno velika večeras. A zvijer u slušalici još uvijek miruje. Koliko dugo već nisam s njom razgovarao? Sedam dana? Petnaest dana? Tri godine? Više se i ne sjećam. Kao da to bilo šta mijenja. Još samo malo i spojićemo se u telefonskim impulsima.

Sad su mi se ruke počele znojiti. Ali onog straha nema. Dok biram brojeve par ptica, stanovnika ove stanice, nemirom pozdravlja noć.

Čujem signal koji mi treba. Kako da kažem Halo? Promuklo muški kako nikada nisam znao? Čeznutljivo kako sam uvijek želio? Očajnički kako sam uvijek činio? Reski glas prekida moju tišinu.

–        Birali ste nepostojeći broj. Birali ste nepostojeći. Birali ste…

Nije moguće. Šta se to dešava? Nema ni onog telefonskog straha. Ne mogu da dišem bez njega u ovoj kabini koja postaje sve veća. Je li zato nema telefonske zvijeri? Nema više koga da čuva.

Polako. Još uvijek mi ostaje šansa da sam okrenuo pogrešan broj. Ne bi bio prvi put. Zvaću ponovo. Lagano. Bez panike.

Posvetiću se svakoj pojedinačnoj cifri. Svaka je svemir za sebe. Voz polazi u ponoć, a do ponoći ću je već nekako naći.

(Mehmed Begić / Mostarski.ba)