Home / Uspješni Mostarci / Mostarac koji je ostvario svjetsku glumačku slavu

Mostarac koji je ostvario svjetsku glumačku slavu

Velibor Topić (1970.), glumac je iz Mostara s londonskom adresom.
S 14, 15 godina počeo je u Teatru poezije Lik u Mostaru, s predstavom ‘Opsadno stanje’.
“Jedan momak mi je nakon predstave rekao ‘Vela, ja sam mislio da si ti hablečina, kako ono zaplaka na predstavi’. Ja sam tad shvatio što je to što ja mogu da pokažem – da sam cirkusant i još mnogo toga. Shvatio sam da je to ustvari gluma, da je to način na koji ja sebe mogu predstaviti da ja budem sretan, da radim na likovima, jednostavno da se otvorim, da budem slobodan. Uvijek sam volio glumu”.
U Narodnom pozorištu Mostar je s 18 godina igrao glavnu ulogu u predstavi ‘Omer i Merima’ u režiji Ahmeta Obradovića…

“Već s 18 godina sam imao glavnu ulogu u Dramskom studiju koji je otvorio Ahmet Obradović: dao nam je neku mogućnost, imali smo profesore iz cijele Jugoslavije koji su dolazili i učili nas. To je trajalo godinu dana.

U Mostaru je živio do 20. godine, a nakon toga je otišao studirati u Sarajevo.
Studirao je u klasi Miralema Zupčevića.
“Za vrijeme rata sam u Sarajevu radio neke krasne stvari, predstave u režiji Dine Mustafića, Harisa Pšovića, Pjera Želice, ‘Čekajući Godota’ u režiji Susan Sontag, tad me Annie Leibovitz fotografirala za Vanity Fair, to je ona čuvena fotografija ‘Poljubac’… Nakon toga odlazim u London”, kažew Topić.
U London, gdje mu je živio brat, otišao je u decembru 1994. godine. Roditelji su su mu ostali u Mostaru.
“Bez da sam ikoga znao, dobio sam agenta nakon dvije sedmice. Nisam imao papire da radim, ipak sam radio u pozorištu. Dobio sam ulogu nakon dvije sedmice. Poslije toga sam dobio ulogu s Vanessom Redgrave i Radetom Šerbedžijom… U to vrijeme mi se otac razbolio, a ja šest godina nisam nigdje mogao da putujem jer sam bio azilant. U tih šest godina sam imao dosta uloga, uključujući i jedan film za koji godinama nisam znao da me Ridley Scott izabrao da bih ja igrao”.
Glumio je s velikim zvijezdama iz svijeta filma: od redatelja Ridleyja Scotta do Judea Lawa, Orlanda Blooma, Brada Pitta…, ali od svega toga, naglašava da mu je želja više glumiti na svom jeziku. Ostvario je ulogu i u najnovijem filmu u režiji Kristijana Milića “Mrtve ribe plivaju na leđima” po istoimenoj knjizi Josipa Mlakića.

Danas se u rodni grad vraća poslom. Roditelji su mu umrli,a u rodnom gradu ima samo jednu rodicu. Ali, ističe da opet sa srećom i veseljem dolazi u ovaj grad… Nekad mu se, kaže, čini da ovdje više nikog ne poznaje.

“Otac mi je umro 1999. godine, a ja nisam mogao da odem na sahranu. Mene je moj otac uvijek zvao Bruno, ne Velibor. Ne znam zašto, bio je u crtanom ‘Duško Dugouško’ jedan medvjed Bruno, možda zato. Rekao sam da, ako ikad budem imao sina, da će se zvati Bruno. Tako da imam sina koji se zove Bruno. Ulogu u ‘Kraljevstvu nebeskom’ Ridleyja Scotta sam dobio 2004. Otišao sam na audiciju, dan nakon toga me pozvao da dođem u kancelariju, i nisam znao da sam samim time što idem u kancelariju, već dobio ulogu. Imao sam jako dobar razgovor s njim, otvoren, iako su me upozorili kako da razgovaram i kako da se ponašam, da ne pušim”.
“No, on je bio upravo suprotan od toga: jako otvoren, jako normalan čovjek, čovjek ‘iz naroda’. Pitao me smeta li mi što je to film o kršćanskim ratovima jer sam i sam bio u ratu. Rekao sam ‘Ne, ja sam glumac i ja ne mogu da razmišljam o takvim stvarima’. Kasnije se taj rad nastavio i na film ‘Robin Hood’ i ‘The Counselor’ u kojem glumi i Brad Pitt. U ‘Robin Hoodu’ mi je Scott produžio ulogu – uzeo je od drugih glumaca i meni dao njihove rečenice. Dakle, ulogu koja je umrla na 49. stranici je produžio i ja ginem u 149. stranici”.

“Uzimao je jednom glumcu sve i meni davao, tako da je jadnik ostao bez ičega (smijeh). Ja sam tad s bh. pasošom dobio tu ulogu. Film se snimao u Španiji i Maroku. Imao sam vizu za Španiju, ali ne i za Maroko. Međutim, kad smo zvali marokansku ambasadu, odgovorili su da ne daju tako lako vize i to tek nakon tri mjeseca. Bio sam uporan i onda su mi rekli da ako netko iz bh. ambasade za mene bude garantirao da nisam ratni zločinac ili bilo što, da ću dobiti vizu, i dali su mi vizu za jedan dan. Tako sam snimio taj film. Kasnije sam radio mnoge, a zadnji film koji sam radio i koji je sad bio u kinima je ‘Our Kind of Traitor’ s Ewanom McGregorom, imao sam jako divnu ulogu. U Mostaru sam snimao ‘Mrtve ribe plivaju na leđima’.
“Kad sam radio neke velike filmove, uvijek sam se pitao ‘Pa šta ja radim ovdje, ja sam iz Mostara, iz jednog malog mjesta’. Ali tako se ne smije razmišljati. Ovaj grad je mene naučio mnogo stvari. To nikad ne zanemarujem. Ja ne mogu zaboraviti odakle dolazim.

Ova sredina ga je, kaže, naučila jako dobroj kulturi, jako dobrom obrazovanju. “To ne postoji nigdje na svijetu, način na koji su nas naši roditelji odgajali, kako su nas izveli na pravi put. Dok je moja majka bila živa, ja sam s njom izlazio na kafu i sa 40 godina i nisam se stidio toga. Kad su mi rekli da dolazim kući u 23 sata, ja sam dolazio kući u 23 sata. Poštovao sam to. Učili su nas poštovanju. To poštovanje koje mi imamo prema svojim roditeljima, to poštovanje kojem su nas učili, je najosnovnija kultura, najosnovnije obrazovanje. To nigdje u svijetu ne vidim. A ako nemaš to poštovanje, onda sebe ne možeš izraziti kao osobu i ne možeš napredovati dalje u životu. Zato su naši ljudi u inostranstvu najčešće ostvarili uspješne karijere. Oni su uspješni, a pri tome ne mislim u materijalnom smislu, nego u smislu da mogu lijepo živjeti, a da se nikoga ne srame i nikoga ne sramote”.

U jednom intervjuu je rekao “U Londonu je bolje, ali u Mostaru je ljepše”.

(Mostarski.ba)

 

Facebooktwittergoogle_plusmail