Na današnji dan 15. 11.

1945. – Rođen Josip Bukal u mjestu Okešinec kod Kutine u Hrvatskoj. Sudbina je htjela da još kao dječak doseli u Sarajevo. Stanujući u đačkom domu na Grbavici, odlazi na probni trening za dječake koji je organizovao FK Željezničar. Trenerima u nije trebalo dugo da procjene njegov golgeterski talent iako je na prvim probnim utakmicama sa svojim vršnjacima, igrao u odbrambenom redu. Za prvi tim počeo je igrati 1963. godine sa nepunih 18 godina. Ubrzo postaje udarna napadačka igla ”plavih”, a kao najbolji strijelac Željezničara, zaslužuje i poziv u reprezentaciju Jugoslavije. Josip Bukal je u Željezničaru proveo najveći dio svoje profesionalne karijere. Plavi dres u seniorskoj konkurenciji nosio je ukupno 12 sezona. Bio je najbolji strijelac Željezničara u sezoni 1971/72, kada su sarajevski plavi osvojili titulu prvaka države. Nastupajući za ”plave”, legendarni centarfor postigao je nevjerovatnih 327 golova u 464 utakmice. Najbolji je strijelac u historiji Željezničara sa 127 golova koje je postigao u prvenstvenim i Kup utakmicama. Bio je prepoznatljiv po razornom udarcu. Stručnjaci su vjerovali da je upravo Bukalov šut u to vrijeme bio najsnažniji na svijetu. Jednom prilikom, u vrijeme dok je igrao za belgijski Standard, izmjerena je brzina lopte od nevjerovatna 142 hm/h nakon Bukalovog udarca, što je u to vrijeme bio apsolutni svjetski rekord. Nastupao je i za reprezentaciju Jugoslavije. U 24 odigrana susreta, postigao je 10 golova za nacionalni tim bivše države. Bio je nezaboravan strijelac urođenog golgeterskog instinkta. Omiljen i cijenjen među navijačima Željezničara, bio je rado viđen gost gdje god bi se pojavio. Skroman i povučen van terena, bio je noćna mora golmana svakog protivničkog tima. U vrijeme kad je nastupao, smatran je za jednog od najboljih centarfora svijeta. Dobar dio karijere proveo je u Belgiji nastupajući za Standard iz Liježa. I tamo je stekao status istinske legende. 1974. godine, bio je najbolji strijelac Kup-a UEFA sa 12 golova. Profesionalnu igračku karijeru završio je 1978. godine u matičnom klubu. Nakon toga, radio je u omladinskom pogonu Željezničara gdje se isticao izuzetnim pedagoškim sposobnostima. Pod njegovom stručnom palicom, iz omladinske škole Željezničara godinama su izlazili vrlo kvalitetni fudbaleri. Jedno vrijeme bio je trener Sloge iz Kraljeva ali se 1984. godine vratio u Sarajevo gdje uz svog Želju ostao do današnjeg dana. Jedan je od najzaslužnijih što je Željezničar opstao za vrijeme agresije. Sa još nekoliko entuzijasta, održao je rad kluba u njegovim najtežim trenucima.

1947. – Rođen Bojan Kurajica jugoslavenski, hrvatski i bosanskohercegovački šahovski velemajstor, te trenutno 726. šahist na rejting-listi aktivnih šahista sa 2505 poena (2014. godina), 572. na listi aktivnih evropskih šahista, te šesti najbolji bosanskohercegovački šahist. Rođen je 15. novembra 1947. u Ljubljani u Sloveniji (tada SFRJ), a dugo je živio u Splitu. Na Svjetskom juniorskom prvenstvu u šahu 1963. godine u Vrnjačkoj Banji osvaja treće mjesto, a svoju prvu značajniju turnirsku pobjedu zabilježio je 1965. godine u Barceloni, pobjedom na Svjetskom juniorskom prvenstvu u šahu, ispred favorita Roberta Hübnera. Na turniru u Šahovskom turniru u Hastingsu 1967. godine osvojio je treće mjesto iza bivšeg svjetskog prvaka Mihaila Botvinika i Wolfganga Uhlmanna. 1974. na turniru u Solingenu podijelio je treće mjesto sa bivšim svjetskim prvakom Borisom Spaskijem, a iza Leva Polugajevskog i Lubomira Kavaleka. Nakon čega mu je od strane FIDE dodijeljena titula velemajstora. U sedamdesetim godinama prošlog stoljeća igrao je klupski šah u njemačkom klubu Solinger SG 1868. Na Šahovskom turniru u Bugojnu 1980. godine na turniru tada visoke XV kategorije, osvojio je 8 mjesto sa osvojenih 5 poena i dva remija, protiv pobjednika turnira i tada aktualnog svjetskog prvaka Anatolija Karpova. Za šahovsku reprezentaciju Jugoslavije nastupa na 24. šahovskoj olimpijadi na Malti, gdje Jugoslavija osvaja bronzanu medalju, a Kurajica, kao igrač četvrte table osvaja 32 mjesto[3] Za Jugoslaviju je nastupio je i na olimpijadi 1984. Za reprezentaciju Bosne i Hercegovine nastupao je, za izuzetkom 1998 na šahovskim olimpijadama od 1992-2012.

1957. – Izborno tijelo za izbor reisul-uleme izabralo Sulejmana ef. Kemuru za reisul-ulemu Islamske zajednice. Sulejman ef. Kemura je rođen u Sarajevu 1908. godine. Po završetku mekteba i ruždije, nastavio je školovanje u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu. Početkom školske 1925/26. godine upisuje se na Šerijatsku sudačku školu na kojoj je diplomirao u školskoj 1929/30. godini. Kao mladi šerijatski sudija, službovao je pri šerijatskim sudovima u Foči i Konjicu. U Foči se uključuje u rad muslimanskog kulturno-prosvjetnog društva “Gajret”, a radi i na suzbijanju nepismenosti među muslimanskim masama. Ubrzo ga, na prijedlog Ulema medžlisa, tadašnji reisu-l-ulema postavlja za sekretara Muftijstva u Mostaru, gdje pored te dužnosti predaje i vjeronauku na mostarskoj gimnaziji i učiteljskoj školi. Nakon ukidanja okružnih muftijstava iz Mostara Sulejman ef. Kemura prelazi u Sarajevo na mjesto prosvjetnog referenta Ulema medžlisa, zatim u Vakufsku direkciju, prvo u svojstvu vjersko-prosvjetnog referenta, a zatim direktora ove značajne institucije. U 1949. godini Vrhovno islamsko starješinstvo u FNRJ povjerilo mu je dužnost direktora Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu i urednika “Glasnika”, a osnivanjem Udruženja ilmijje 1950. godine izabran je za sekretara, tako da je se te dužnosti obavljao uporedno. Po odlasku u penziju Ibrahima ef. Fejića, Izborno tijelo za izbor reisu-l-uleme izabralo ga je 15. novembra 1957. godine za reisu-l-ulemu Islamske zajednice. Svečano ustoličenje i predaja mensure obavljeni su 8. decembra 1957. godine u Begovoj džamiji u Sarajevu. Stupajući na tu dužnost u period velikih teškoća za Islamsku zajednicu: oduzete vakufske imovine, zatvorenih mekteba i brojnih porušenih ili oštećenih džamija, reis Kemura će ostati na toj dužnosti sve do smrti (18 godina) i učiniti mnogo na njenoj sanaciji i oporavljanju. Nakon kraće bolesti, reisu-l-ulema Sulejman ef. Kemura je umro 19. januara 1975. godine. Ukopan je u haremu Begove džamije u Sarajevu uz mezar reisu-l-uleme Fehim ef. Spahe.

1967. – FK “Sarajevo” ugostilo “Manchester United”. 40 hiljada gledalaca nisu imali priliku da vide golove, ali mnogi pamte nezaboravnu atmosferu i brojne prilike igrača Sarajeva. Nakon sigurnih 3:1 i eliminacije Olimpijakosa (Nikozija), žrijeb je odlučio da će ekipa Sarajeva u četvrtfinalu Kupa šampiona za protivnika imati prvaka Engleske, ekipu Manchester Uniteda. U tom trenutku rezultati u ligi nisu baš slutili na najbolje, uoči gostovanja Uniteda. Jedna pobjeda nad Radničkim, uz dva poraza, na Kantridi, te od tradicionalno neugodne Vojvodine na Koševu. Ipak, uz oporavljenog Musemića, te uz podršku blizu 40.000 navijača, Sarajevo je ugostilo Engleze, te u hrabroj i muškoj igri, čak i bilo bolji protivnik. Susret je završen bez pobjednika. Zbog grube igre gostiju, teže se povrijedio standardni prvotimac Boško Prodanović, zadobivši povredu zbog koje je morao pauzirati sve do maja iduće godine. U revanšu na Old Traffordu, ekipa Uniteda predvođena jednim od najboljih fudbalera svih vremena, Georgeom Bestom, slavila je sa 2:1. Gol utjehe za Sarajevo je postigao Delalić. Ovom pobjedom United se plasirao u četvrtfinale, te kasnije i osvojio Kup šampiona.

1978- Na današnji dan,  svečano je otvoren memorijalni kompleks “Bitka za ranjenike na Neretvi” u Jablanici. Josip Broz Tito je lično otvorio kompleks i zapalio vječnu vatru. Ovim činom je proslavljeno 35 godina od Bitke za ranjenike na Neretvi. Centralna manifestacija je održana na platou muzeja, 12. novembra 1978. godine, uz prisustvo skoro 100.000 posjetilaca iz svih dijelova Jugoslavije, kao i brojne delegacije.

Na svečanosti se prvi put poslije rata okupilo 7.290 boraca sa Neretve, a u Jablanici je pušten u rad “Radio-Neretva” koji je svojim programom bio u direktnoj funkciji učesnika proslave, piše Jablanica.live

                     U kategoriji “Na današnji dan” objavljujemo najznačajnije datume iz historije BiH.

(Mostarski.ba)