Na današnji dan 6. 12.

1932. – Rođena Nasiha Kapidžić – Hadžić. Nasiha Kapidžić-Hadžić (Banja Luka, 6. decembar 1932. – Sarajevo, 22. septembar 1995.) je bila bosanskohercegovački pjesnik, prozni pisac i urednik. Osnovnu i srednju školu završila je u rodnom gradu, a Filozofski fakultet u Beogradu. U početku je radila kao profesor u banjalučkoj gimnaziji, a zatim je bila urednik u Obrazovnom i Dječijem programu Radio-Sarajeva. Potom je prešla u Izdavačko preduzeće “Veselin Masleša” gdje je, do penzionisanja, bila urednik edicije za djecu i omladinu. Nasiha Kapidžić-Hadžić je pisala poeziju za djecu, poetsko prozne zapise i dramske tekstove. Njeni pjesnički i prozni radovi uvršteni su u niz antologija i čitanki za osmogodišnje škole. Zastupljena je izborom iz pjesničkog opusa u školskoj lektiri.

1942. – Antifašistički front žena (AFŽ) Antifašistički front žena (AFŽ) je ženska društveno–politička organizacija, osnovana za vrijeme Drugog svjetskog rata, 6. decembra 1942 u Bosanskom Petrovcu, na Prvoj zemaljskoj konferenciji žena. Pozdravni govor održao je vrhovni zapovjednik Narodnooslobodilačke vojske (NOV), Josip Broz Tito. Na konferenciji je učestvovalo 166 izabranih delegatkinja iz svih krajeva Jugoslavije, osim iz Makedonije jer se njihove predstavnice nisu mogle probiti kroz neprijateljske redove. Izabran je Centralni odbor AFŽ-a i istaknuti neposredni zadaci organizacije. Nakon toga su se počeli organizovati glavni, okružni, opštinski i mjesni odbori, tako da je u času oslobođenja zemlje AFŽ bio organizovan na čitavom području Jugoslavije. Tako su formirani i Antifašistički front žena Bosne i Hercegovine, Antifašistički front žena Crne Gore, Antifašistički front žena Hrvatske, Antifašistički front žena Kosova, Antifašistički front žena Makedonije, Antifašistički front žena Slovenije, Antifašistički front žena Srbije i Antifašistički front žena Vojvodine. Cilj osnivanja AFŽ-a bio je mobilizacija žena radi pomaganja jedinicama Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, pomoći organima vlasti u organizovanju pozadine, učešća u oružanim i diverzantskim akcijama, brige o djeci, te razvijanju bratstva i jedinstva među ženama. Poseban zadatak bio je kulturno – prosvjetno uzdizanje žena. Jugoslavija je u ratu izgubila 1.700.000 stanovnika, od toga oko 600.000 žena. Žene su dale ogroman doprinos borbi za oslobođenje. Od 1941 do 1945 u redovima Narodnooslobodilačke vojske borilo se oko 110.000 žena od kojih je 25.000 poginulo, 40.000 ranjeno, dok je 3.000 ostalo potpuno nesposobno za rad. U toku Drugog svjetskog rata, oko 2.000 žena postale su oficiri. Partizansku spomenicu 1941 je dobilo 3.344 žena, a Ordenom narodnog heroja odlikovana je 91 žena. Na oslobođenoj teritoriji učestvovalo je oko 2 miliona žena u različitim pozadinskim akcijama, a 600.000 žena je hapšeno i zatvarano. Posebni odbori AFŽ-a skupljali su hranu, odjeću i sanitetski materijal za Narodnooslobodilačku vojsku, brinuli su se za obradu zemlje, žetvu i sjetvu, bolnice, djecu, kurirsku službu i slično.

1989- 6. decembra 1989. godine u Sarajevu preminuo je Ćamil Sijarić. Rođen je u selu Šipovice 1913. godine. Njegovo djetinjstvo biće obilježeno tragedijom. Pisac neće dočekati da vidi oca, a nakon devet godina mu umire majka, tako da Ćamil ostatak djetinjstva do odlaska na školovanje u Skoplje provodi kod svojih daidža na Pešteri.

Odlazak na školovanje u Veliku medresu Kralja Aleksandra biće početak životne avanture nesumnjivo jednog od najboljih pripovjedača ovih prostora. Ali, kao i većina polaznika medrese u Skoplju, i Ćamil će se oduševiti idejama komunizma. Tadašnje jugoslovensko društvo, obojeno teškim siromaštvom i ogromnim imovinskim nejednakostima, bilo je pogodno tlo za bujanje takvih ideja. Zbog ovih stavova, biće istjeran iz medrese i primoran da dalje školovanje nastavi u Vranju. Sijarić će se iz Vranja, gdje će maturirati u lokalnoj gimnaziji, zaputiti u Beograd, gdje upisuje studije prava. Iz dokumenata znamo da je bio pitomac Studentskog doma društva „Gajret“ u Beogradu u kojem je boravio tokom studija. Sijarić će diplomirati prije negoli će svjetska kataklizma zahvatiti Jugoslaviju.

Potraga za egzistencijom će ga odvesti u Bosansku Gradišku, gdje dobija zaposlenje i gdje će ga zadesiti rat. Sijarić će rat provesti mirno, čekajući oslobođenje zemlje. Poslije rata okreće se novinarstvu. Piše za banjalučki Glas u kojem obrađuje teme iz kulturnog života, ali i teme iz života ljudi na selu. Poslije toga prelazi u redakciju sarajevskog lista Zadrugar, da bi 1953. godine prešao na Radio Sarajevo u kojem je radio do penzionisanja.

Kada je riječ o Sijarićevom književnom stvaralaštvu, ono što se zna je da je prve pjesme objavio 1930. godine, još kao srednjoškolac. Beogradska Politika svjedoči da je njegov prvi nastup u javnosti kao književnika bio 1937. godine. Sijarić prije rata objavljuje u listovima Gajret, Đačka družina, Žena danas, u kalendaru Gajreta itd. Sijarić sporadično piše sve do 1953. godine. Može se reći da je ta godina bila prelomna za Sijarića kao književnika. Tada mu izlazi zbirka priča Ram-Bulja koju objavljuje Grafički zavod u Titogradu. Ipak, Sijarićeva književna zvijezda zasjaće punim sjajem sa izlaskom romana Bihorci. Za ovaj roman Ćamil će dobiti nagradu Narodne prosvjete za knjigu godine. Skoro da ne postoji nijedan značajniji dnevni list koji nije napravio intervju sa velikim piscem ili objavio kritiku o ovom romanu. Bihorci će takođe biti i tema svih značajnih časopisa za književnost i kulturu u Jugoslaviji.

Na ovaj način Ćamil će pronijeti slavu jednog kraja, a Bihor će dobiti mitski status u književnosti. Sijarić će do pred kraj života objavljivati samo prozu. Svjetlo dana će tako ugledati romani Kuću kućom čine lastavice, Konak, Raška zemlja Rascija, Mojkovačka bitka, Carska vojska, kao i zbirke pripovjedaka Zelen prsten na vodi, Drvo kraj Akova, Na putu putnici, Francuski pamuk, Naša snaha i mi momci, kao i zapisi Herceg-Bosno i tvoji gradovi. Tek na kraju Sijarić će se vratiti poeziji i objaviti zbirku poezije pod naslovom Lirika, 1988. godine. Posthumno će mu biti objavljena zbrika poezije Koliba na nebu.

Pored ovoga, Sijarić će napisati veliki broj članaka, eseja, književnih kritika i prikaza. U politički život se nije mnogo miješao. To će tek otvoreno uraditi 1989. godine kada će se obratiti javnosti sa oštrim upozorenjem da narastujući nacionalizam može dovesti do tragedije, što se nažalost pokazalo tačnim.

Ćamil Sijarić će tragično okončati svoj život, samo par godina prije negoli će tragično skončati zemlja u kojoj je ostvario književnu i poslovnu karijeru. Sa raspadom države u kojoj je stvarao nužno se promijenio status književnog djela Ćamila Sijarića, a i njena interpretacija ako je uopšte više bilo potrebe za njom. Fizički raspad Jugoslavije povukao je za sobom i duhovni, pa su mnogi pisci, ovisno o svojoj naciji i vjeri ili pak političkoj ideoligiji ili ličnom stavu u pojedinim zemljama, postali nepoželjni.

Tako je Sijarić danas kao pisac od nacionalnog značaja opstao u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. To je rezultat političkih prilika, ali i činjenice da su Crna Gora i Bosna i Hercegovina, objektivno, njegove dvije domovine. U prvoj se pisac rodio, a i ono što je najvećim dijelom napisao vezao je i smjestio za kraj u kojem je rođen. Sa druge strane, Bosna i Hercegovina ga je prihvatila kao svog i omogućila mu da uživa sve blagodeti pisca i uglednog društvenog radnika. U Srbiji je Sijarić, uglavnom, predmet pažnje javnosti među Bošnjacima u Sandžaku, gdje već duži niz godina Bošnjačko nacionalno vijeće dodjeljuje nagradu „Pero Ćamila Sijarića“. Na velikog pisca u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Srbiji podsjećaju i nazivi ulica, škola, biblioteka. Ipak, sa distance od 30 godina mislim da je vrijeme da javnost u ovim zemljama i sredinama odgovori na pitanja: Šta je nama danas Ćamil Sijarić i koja je recepcija njegovog djela danas, kao i kako i na koji način treba čuvati sjećanje na njega i na važnost njegovog djela?

Ćamil je danas prilično zaboravljen. To je realnost. Mislim da i kada je u pitanju analiza njegovog djela nismo daleko odmakli. Iako je bio majstor pripovijedanja, Ćamil je još za života ostao nepoznat kao pjesnik, iako se radi o modernom pjesničkom stilu posebno za to vrijeme. O njegovoj genijalnosti, upravo i najbolje svjedoči da sposobnost da se o ljudskoj prirodi kaže skoro sve u svega nekoliko redova:

                                        U kategoriji “Na današnji dan” objavljujemo najznačajnije datume iz historije BiH.

(Mostarski.ba)