Nada Zovko / O svemu ponešto: A nismo se tako dogovorile…

Obećala sam da neću, ali ipak jače je to od mene. Kupujem sok, sendvič sa sirom i “Ljepotu i zdravlje”. Kupujem razlog za doći na stanicu, zagrliti je još jednom, reći “Doviđenja”, a znam da je “Zbogom” puno bliže istini…

I još jedan utorak u nizu, isti kao i svi utorci već  mjesecima… Autobus prepun pogleda tuge, pomiješan sa mrvicama optimizma da tamo na Zapadu ipak biće bolje.

Nikada minute nisu bile brže, a sporije u isto vrijeme kao sada čekajući da ovaj autobus već jednom krene. Brža od njega, bi ova suza, izdajica, a ja lažem te da od alergije je, da od vjetra je, a ti praviš se da vjeruješ a sve znaš…

I šutim, a vrisnula bi! Gdje ćeš u 40-oj? Kakva Njemačka i starački domovi, s takvom kičmom!

A vrisnuti ne smijem jer znam da mora se! I tješim te, ono uvjerljivo, da  ne brineš za sina jer osamnaest mu je godina, i djeca u svijetu sa osamnaest sama žive.

A ti onako majčinski : „ Hej, kad budeš pravila slaganu zeljanicu, zovni ga na ručak znaš da tvoju voli najviše.“

“Hoću” rekoh, “znaš da hoću.“

I mrzim vozača što ne zatvara više bunker s koferima i ne krene, da pusti mene i moju tugu da plačemo bez ove napaćene publike putnika što pošli su negdje bolje od ovoga. A htjela bih joj reći „Nije fer! A nismo se tako dogovorile, prije 20 i kusur godina na Bulevaru uz Vermut u visokim čašama ukrašenim šećerom po rubu. Tada sigurne da svi u nas gledaju planirale smo nešto drugo. Ti trebala nastaviti medicinu, a ja žurnalistiku, i najveći problem tada bio je hoće li nam naši momci ostati ‘vjerni’ dok čekaju nas u Mostaru, a mi na studiju daleko od našeg grada. Problem je bio tada i šta obući u petak, a šta u subotu kad izlazile. Bio je problem i kako uvjeriti svoje kako da ostanemo satak duže, a da mahala ne ‘prohaka nas’ da smo ‘lake ženske’.

U jednom danu pukoše snovi i tadašnji “problemi”, kao ona visoka čaša od Vermuta čiji rubovi su ukrašeni šećerom. I bi stvarnost izbjegličkih bonova za hranu, poruka Crvenog križa, onaj moj jedva se spasi bijegom u Ameriku, a tvoj i sada spava u Liska parku uz ikebanu od plastičnih bijelih gerbera… I sve poslije dođe kako dođe, bez planova, bez Bulevara i Vermuta i jedino što vrijedno je su naša djeca.

A nismo se tako dogovorile…

Opet te gubim, opet mi ode. Iako ovaj put ostaje ovdje dio tebe… tvoj sin da uz komad slagane zeljanice u ruci, ja tražim tebe u njegovim očima… i planiram šta ćemo obući u neki petak i neku subotu kad izlazile nekada negdje. A nismo se tako dogovorile… I dok mašeš mi kroz zamagljeno staklo autobusa, i kod tebe suze od alergije, od vjetra …

(Mostarski.ba)