Nada Zovko / O svemu ponešto: Čednice iz mog Grada

“Miro, ponesi još dvije Karlovačke i naplati.” Umorni pogled, zadimljena kafana na mjestu koje nekad bijaše garaža, i uvenula ljepota, nekada lijepe gimnazijalke Mire.

Kada pričaš o smislu besmisla, u našem Gradu, pred oči ti dolazi Mirina slika. Ona je žrtva, onog što izrodilo se, od kada demoni ludila, donose sud o moralu i nemoralu, o dobrom i lošem, o našim i o njihovim. Nigdje dobro došla, od roditelja iz miješanog braka, samo s gimnazijom završenom, i vanbračnim djetetom. Dovoljno grijeha za dva današnja Mostara, a nimalo griješna za onaj moj stari Mostar od nekad. Pomiješale dokone čednice, kad spominju joj ime, ko joj je od roditelja Srbin, i ne mogu se sjetiti kako se zvao onaj oženjeni Musliman što joj je dijete napravio. I svake nedjelje na misi, zahvaljuju Bogu, što imaju divnog muža, i što niko tako ne čedan iz miješanog braka, poput Mire, nema u njihovoj pobožnoj obitelji.

I gdje baš meni onda da se desi, da moram u wc, kad autobus iz Sarajeva u sitne sate, usipa gorivo na pumpi kod Konjica, u čijem polu mračnom kafeu sijede umorne kamiondžije i muž od jedne ove pobožne, najglasnije, kad u pitanju spaljivanje je ovakvih poput Mire na lomači. Sjedi gospodin odmjereni, mirni obiteljski čovjek, poslovan i situiran, i mlađahna klinka, dama u pokušaju, s blajhanom kosom i čašom pive u ruci.

Laž je da nismo radoznale… barem ponekad, malo jesmo. Barem ponekad, kad u pitanju su ovi pobožno čedni, koji okreću glavu od Mire u svom gradu, a lažni moral razbijaju u stotine komada, na benzinskoj pumpi kod Konjica, u polu mračnom kafeu, u sitne sate…

“Oprostite, može li jedna kisela, i znate li možda onu djevojku, u čošku s onim gospodinom što sjedi? Nešto mi je poznata, ali ne mogu se sjetiti…”

Za marku bakšiša, uvjerih konobara, da bezazleno, onako iskreno pitam.

“A to je Dženi, konobarica, ona druga kafana na ulazu u Donji Vakuf. Muž joj u zatvoru, dobio dvije godine, pao na drogi u Crnoj Gori.”

A, zamijenila sam je. Ja mislila jedna što je stanovala u mom ulazu na prizemlju, davno. Pravo mi liči na nju. Hvala ti, polazi mi autobus, laku noć.

I razmišljam. O smislu besmisla, u mom Gradu. Ne smeta mi čak ni student pored mene što još iz Sarajeva šuška čipsom, i kucka stalno nogom. Razmišljam o Miri. Lavici što bori se za sebe i svoje mladunče, u dzungli od Grada, u kojoj malo gdje, dobro je došla. Najveću Bajaderu bombonijeru kupila mi je, što sam joj uspjela pronaći polovne knjige za treći osnovne, za njenu kćerku. Bonbonijera je koštala skoro cijelu njenu dnevnicu, u zadimljenoj kafani, što prije bijaše garaža.

Komšinici Olgi, kupila je pola kila kafe i kilo kocke, jer joj je pronašla da čisti jedan haustor jednom sedmično, što taman je rata kredita za drva ove zime. Ali, Mira je meta za odstrijel. Ni kriva ni dužna. Izmiješao se u krvi njenoj, i križ… i krst… i mjesec i zvijezda… i majčinska hrabrost da rodi, kad on je rekao da oženjen je i otišao bez pozdrava. O Grade moj… u šta te pretvoriše! Nekada si ovakve poput Mire pomagao, bodrio, hrabrio… dao im novu šansu, suze im brisao. Danas, čedni i čednice, u tebi grade lomače za spaljivanje ovakvih.

Na kraju mise, svećenik je rekao; “Pružite mir jedni drugima.” I… U redu ispred mene, najglasnija pobožna čednica s dječicom i mužem odmjerenim i čednim. Onim istim… s benzinske pumpe kod Konjica. Ljudi pružaju ruke jedni drugima. Pružaju mir jedni drugima. Tako ti je to, po vjeri mojoj. Pobožni pruži ruku i meni. A ja, u očima mu vidim Dženi, konobaricu iz kafane kod Donjeg Vakufa.

Jadan ti je mir njegov… i ovakih, njemu sličnih.

A ja Boga zamolih… Da uništi sve lomače mog Grada, koje sagradiše ovakvi čedni, da na njima zapale našu Miru, samo za njih ne čednu…

(Mostarski.ba)