Nada Zovko / O svemu ponešto: Čekajući Izbore…

Zadnji su ovo atomi snage. Dobro gubi bitku protiv lošeg. Tama nadjačava svijetlost. Suze postaju glasnije od smijeha. Tužne povorke što ispraćaju na onaj svijet, sve češće su od onih što mladence prate uz veselu muziku u bolje sutra. Sve je više šupljih tena na nogama srednjoškolaca našeg Grada. Blijedih u licu od sendviča u kojem skoro pa ništa je, ali košta jednu marku. Sve je više pohabanih kaputa kupljenih nekad davno u Varteksu prije rata, na leđima staraca, što vuku se tromo, nogu za nogom, ulicama našeg Grada.

I sve je više izgubljenih praznih pogleda, od onih što kasno im za početak… a rano za kraj. Onih što obećano im mnogo, a oduzeto i ono malo što dali su im, kao nagradu, za dio tijela ili duše, što ostala je negdje u noći, u nekom hladnom i mračnom rovu.

Ali, ostala je nada. Ostao je onaj tračak, da ničija nije do zore gorila, pa ni njihova neće. Iako, skoro pa zora je, a njihova još gori, i u toj vatri njihovoj izgara sve što vrijedno je.

Izbori! Za koji mjesec će izbori. A ja zamišljam tada velike kofere, koje raspakovati će oni što pošli su iz Grada, jer dolazi neko novo bolje vrijeme. A daleko od Grada, u zemljama nekim dalekim, pakovat će oni drugi kofere prašnjave što već odavno su odložili, i spremati se napokon, za povratak kući.

Izbori! Lakše je preživjeti ovo danas, kad čekaš da dođe ono dobro što bilo je nekad. I sve ćemo nekako zakrpiti, i rane na duši, i poderane pantale na koljenima,i srušene zgrade i uništene fabrike, kad znaš da dolazi svijetlo da ugasi tamu.

A previše tame skupilo se, za sve godine ove. A zamisli, tamo poslije Izbora, ljeti kad puhne s Neretve i rashladi , naslonile se na ogradu Titovog mosta, očuvane Mostarske liske. K'o nekad prije. Pa kako naiđe koja očuvana gospođa, samo čuješ,onako usput „dobra“, a njoj drago, pa uspori još više. Zamisli koliko će ih tek sada biti. Očuvanih udovaca, raspuštenaca i starijih momaka, što donijeli su sebe i svoje Skandinavske i preko okeanske penzije sa sobom. I gdje ćeš pored očuvanih Mostarskih gospođa, od grehote, pare sam trošiti.

I ćeifit će se u čemu se uvijek ćeifilo, u Gradu ovom. Biće tu i muzike i dobre pjesme, i liskaluka, i pomoći kad nevolja je. Biće i mahalanja o kurvaluku, nije važno jeli ga bilo ili ga bilo nije. Uvijek se pričalo, da kafa bude slađa i da duže traje,i uvijek će se pričati.

Biće i ljubavi. Za koji mjesec će Izbori. Pa kad izgube ovi što pobjeđivali su sve godine ove i odnesu sve sa sobom što ostalo je, nama maloj običnoj raji ostavit će ljubav. Njima ljubav ne treba, njima su rekli da je to igračka za sirotinju. Tako da nama će ostaviti sirotinjsku igračku ljubav, pa ćemo se mi voljeti. Tako smo mi nekada davno prije njih, imali ljubav. I bilo nam je lijepo.

Preživjet ću nekako, čekajući Izbore…

A onda ću raspakovati kofere i vratiti se kući…

Usporit ću preko Titovog mosta, da i ja čujem ono „dobra“…

Da bude kako bilo je nekada prije, u našem Gradu.

(Nada Zovko / Mostarski.ba)