Nada Zovko / O svemu ponešto: Dižem revoluciju ljubavi!

Dižem revoluciju! Sanjala sam noćas, da dižem revoluciju. Bez oružja i bez ijednog ispaljenog metka. Revoluciju ljubavi. Kome još trebaju ovakve revolucije? I kakve ljubavi? Ko danas još u ljubav vjeruje… I šta ćemo s tom ljubavi?

Eto, voljet ćemo! Voljet ćemo, i kada ne vole nas, voljet ćemo onako što nam se voli, jer drugačije ne znamo. Voljet ćemo svakoga… i cvijet, i pticu… i čovjeka… i vodopad… i njih…

E njih nećemo! Oni nisu naši! Oni su ubijali, palili, rušili… oni sada sjede u foteljama i žive na račun sirotinje. Njih nećemo! Njih mrzim!

Stani! Polako! Ako ih mrziš, kakva je razlika između njih i tebe? Ti mrziš njih… oni mrze tebe… oprosti, u moju vojsku ne možeš. U moju vojsku mogu samo oni koji nikog ne mrze.

“Ne želim ni biti u tvojoj glupoj vojsci, gdje oružje je nekakva ljubav, povjerenje, oprost. Ne može tako, može jedino, oko za oko, zub za zub. Niko neće biti u tvojoj vojsci, ovdje je bio rat, oni su nas ubijali!”

Dobro! Onda istupi. Oni su nas ubijali… ubijali i mi njih… i mi i oni, na kraju ubijeni. Ti idi, a ja ću ovdje čekati, možda se pojavi neko da hoće u moju vojsku.

Čekam… možda se pojave. Eno ih! Spori su, izmoreni, napola gladni, ali dolaze. O Bože!  Koliko snage je trebalo da naoružaju se ljubavi i oprostom i pođu na ovaj put. Blijedi su… napola bolesni, ali odlučni da vole.

“Stanite dobri ljudi! Ja sam ta, u čiju vojsku ste se prijavili! Da vidim ko ste, odakle ste, zašto hoćete sa mnom?”

“Ima nas odsvakle. U prvim redovima su oni baš pošteni. To su oni što smije im se mahala, jer nikad pekaru ni kifle platit’ nisu dužni ostali. Penzije su im nikakve ali vazda poštaru marku za kafe ostave. Iza njih su ludi pjesnici i umjetnici. To su oni što čitaju knjige, slikaju šipke i Mostove i hrane gladne pse lutalice. Sa njima niko za stolom ne sjedi, jer od njih osim lijepog stiha ništa ne možeš dobit. A što ćeš s nekim, ako ništa od njega ne možeš dobit’?”

E tamo iza njih su kurve. One nisu htjele pobacit’, nego su u nekakvu ljubav vjerovale pa po šestero djece rađale, sve s različitim muškarcima. Ni sa njima te ne valja vidjeti. Da su bile pametne, mogle su se “očistiti” i nekom glupom dijasporcu se podvaliti da su poštene.

E tamo do njih su oni što su dvadeset godina na birou. Džaba im srednja škola i fakultet, kad se nisu znali laktati i zauzet fotelju. A vidiš li one iza njih, u redu iza? Ja, ja oni s očenašima i tespihom u ruci. E oni su izgubili vjeru u sve na ovom svijetu, pa sad po vazdan gledaju u nebo i čekaju anđele i meleke, da im kažu, šta je Bog poručio, kada će doći opet dobro na Zemlji ovoj.

A oni iza njih, oni u zadnjem redu, vidiš li ih? Oni su najsporiji. Puni su gelera, fali im ruka, noga, ne da im država kakvu bolju protezu, jedva su se dovukli, ali nisu htjeli odustati. Kažu, da su znali zašto su dijelove tijela ostavili, nikada ne bi ni ratovali. I još kažu, da nisu imali vremena ni da znaju, nego im rekli da tako treba, i da će jednog dana imati svoju državu, za koju dio tijela su dali. I dobro su im rekli. Dobili su državu, u kojoj su gladni.

Ima nas još. Drugi će doći sutra. Danas su blokirali granice, ne bi li ih se neko sjetio, da su nekada bili oni koje su trebali. Oni kojima su mnogo obećavali. Sada su postali duhovi. Nevidljivi duhovi, niti ih se plaše, niti ih primjećuju. Doći će sutra i seljaci. Pošli su da proliju mlijeko po asfaltu i bace jabuke niz Miljacku, jer njihov seljački trud i znoj niko ne cijeni.

I doći će ih još… sve ih je više što vidjeli su da jedino ovako zajedno, kad svi za ruke se držimo, možemo dizati revoluciju. Revoluciju ljubavi!

I gledam ja moju vojsku ispred mene. Ispijenih lica, i izlizanih farmerki. Rijetkih zuba i polugladnih stomaka.  Gledam i sjetih se. Ovako je Isus gledao i pričao sa svojom vojskom jadnih i obespravljenih, tužnih i ismijavanih. Onda je njih 5.000 nahranio samo s dvije ribe. Ja nisam Isus. To sam im i rekla.

Ljudi, ja nisam Isus. Ja nemam vas čim nahraniti. Ja sam ista kao i vi.

“Imaš nas čim nahraniti! –javi se onaj šepavi s jednom nogom tanjom od druge. Pričaj s nama! Poslušaj naše priče, poslušaj u koje doba noći najviše plačemo kad djeca zaspu da ne otkriju kakvu tugu živimo. Možeš pomoći, ako nas primjetiš i poslušaš o kojim bolima mi pričamo…”

Sada sam shvatila… moja vojska su za njih duhovi. Niti ih primjete niti ih čuju. Moja vojska sa oružjem što ljubav se zove, za njih su samo neprimjetni duhovi. Rijetke od njih savjest po ramenu kucne, kada po noći jedan duh od vojske moje, u san im dođe.

Dižem revoluciju! Revoluciju ljubavi

Sa vojskom mojom, koju niko neće…

S kojom niko za stol ne sjeda… jer od njih ništa nema…

A zašto ćeš sjediti s nekim, od koga ništa nemaš!

(Nada Zovko / Mostarski.ba)