Home / Kolumne / Nada Zovko / O svemu ponešto: Dobri barba Dane…

Nada Zovko / O svemu ponešto: Dobri barba Dane…

Škrtost ti je bolest. Kad si škrt, u svemu si škrt. Uvijek vagaš, koliko dati para, i duše, i ljubavi, i prijateljstva. Sve ti je onda računica. I život ti se pretvori u brojanje. Pa džepova punih, a duše prazne odeš gore Bogu na ispovijed. Mnogo sam ovakvih kroz život sretala. I dalje ih srećem. Što ih više upoznajem, to se više mog dragog barba Dane sjetim. Ovo “barba” neko mu od raje nakačio, jer je barba Dane, davno nekad, iz Dalmacije doselio se u naš grad. Brod ribarski zamijenio je ljetnim večerima na Bunuru, sa svoja dva ribarska mlata, uz vječiti osmijeh, i kada bilo je “bistro”, i kada nije bilo.

I kad bi za cijelu večer, zagrizla samo jedna manja “tavarica”, nikad nije u bijeloj kesi iz dragstora, uspio do kuće da je donese. Uvijek bi naišao neko, čije dijete, ili bolestan otac, baš našu Neretvansku ribu voli, te bi barba Dane, uz širok osmijeh od srca mu je poklonio.

Nama je djeci uvijek davao rogača i suhi smokava, što paketom je donosio, kad bi otišao kod svojih u Dalmaciju. Barba Dane, sitne građe, ali duše ogromne. Sjećam se, da komšije su pričale, kako uvijek će mu Bog odnekle dati, jer nije duše sitne. I dođe nesretni rat, i kao većinu dragih ljudi, rastjera ih na sve strane svijeta.
Godinama sam pokušavala saznati, gdje barba Dane završi. Ni traga ni glasa od njega. Jednom mi neko reče, da su on i žena mu, kao miješani brak uspjeli otići negdje u Ameriku. Djece nisu imali, i baš sam se pitala, kako li su se njih dvoje, tada već u poodmaklim pedesetim snašli na novom kontinentu.

I zamisli… nedavno, slučajno u Evropi Zapadnoj, sretoh barba Daninog rođaka, što je nekada ljeti dolazio, u posjetu. Bio je tada skoro pa klinac, danas sredovječan gospodin, kojeg je kao i većinu iz Hrvatske, želja za boljim životom dovela u zapadni dio Evrope.

Prvo pitanje, drhtavo i s grčem čekanje na odgovor “Jesu li Dane i žena mu živi?”

Olakšanje, kao kuća, kad čuh da živi su i zdravi, da imaju lijepu kučicu, koju su obnovili, na Pelješcu, a u kojoj nekada živjeli su barba Danini roditelji.

A onda slijedi priča, kako je barba Dane, u toj Americi, bio sretniji već pametniji. Pa kaže, rođak mu, da su on i žena, radili nešto kratko u nekoj fabrici za preradu drveta, da je fabrika izgorila, da su radnici imali pravo na velike odštete, i ne znam kako, ali da su oboje dobili nekakve za američke uslove niske, a za naše odlične, penzije i odlučili se vratiti u Dalmaciju. I barba Dane, onako, znao je ponekad kupiti nekakvu njihovu lutriju, tipa naša grebalica, ne očekujući vele neki dobitak. A kad ne očekuješ, tada i strefi te. I to strefi nekoliko hiljada dolara, taman koliko treba da se popravi stara kuća na Pelješcu, i uživa po stare dane.

Pitam ga, a kako barba Dane provodi dane, jeli mu dosadno..Nije ,kaže mu rođak, malo oko maslina, malo u ribu, i uvijek nasmijan…

I sjetih se, barba Danine ogromne duše. I kese s ribom koju nikada nije uspio do kuće donijeti, nego uvijek uz put razdijelio bi. I smokava i rogača što nesebično nama djeci je dijelio. Sitan je bio barba Dane, ali mu duša nije sitna. I stiže ga ona od komšija iz ulice..da Bog će mu uvijek dati, jer duše nije sitne.

(Nada Zovko / Mostarski.ba)

Facebooktwittergoogle_plusmail