Categories: Kolumne, O svemu ponešto|Published On: 18/5/2017|

Nada Zovko / O svemu ponešto: Generale, pucaš u civila!

Čestitam ti! Isti sjaj, isti zanos u očima, kako prije, tako i sada. Onda je bilo lakše, izgubiš se u masi, tebi sličnih, odradiš posao dobiješ koju lovoriku više, i potvrdiš sebi koliko si važan. Nevažni uvijek uvjeravaju sebe u svoju važnost. Imamo mi, nešto zajedničko. Sjećanje! Na onaj dan bosonoge djece u okračalim pidžamama s bebom ćelavicom u ruci, što u majčinom naručju bježe negdje. Negdje da sakriju se od tebe. Bježe negdje, a tebi ostavljaju sve ono, što do tada bilo im je važno. I heklane stolnjake, i nikad otpakovani servis za ručavanje i nove peškire što čuvali su se ako neko iznenada u bolnicu ode. I tek napravljenu drobu na stolu i šnitu kruha od preključer s namazanim pekmezom od dunja, i to su ti ostavili.

Hladnije od one cijevi metalne na sljepočnici, je bilo samo tvoje srce. Šta te je spriječilo, da završiš posao do kraja? Jesi li u mom pogledu, negdje duboko prepoznao strah? Strah sebe od sebe, da jednoga dana probudit će te, kada uvjeriš sve da mirno spavaš snove pravednika. Ili si čekao ovo danas. Da, bez oružja i ispaljenog metka, pucaš u civila Generale!

Ne, nisi mogao tada. Bilo bi teško objasniti, kako ubijaš nekoga ko je iste krvi kao i ti. Bilo bi teško ne sjetiti se kako sam baš ja ona, s kojom si razmjenjivao sličice Životinjskog carstva, iz malih Kraševih tankih čokoladica, što u jednom zalogaju stanu ti usta. Bilo bi teško priznati, da sam te uvijek, ja, kao žena, pobjeđivala kad igrali smo pole cijele.

Došlo je vrijeme da završiš posao. Ne zbog sebe. Više ti nije važno, da potvrdiš sebi i drugima koliko si važan. Nego zbog onog što zajedničko nam je. Zbog sjećanja. Na one okraćale pidžame s jednom sandalom na nozi, a drugom zaboravljenom negdje u bijegu. Bijegu za negdje, što dalje od tebe. Došlo je vrijeme da povučeš obarač. Danas bez metka. Ovaj više boli, vjeruj mi. Ali i ovo ću ti oprostiti. Kao i sve do sada. Zbog onih šest sličica što poklonio si mi iz Životinjskog carstva. Jer potrefile ti se duple. Već si takve dobio i u album zalijepio.

Pucaj Generale!

Prije nego opališ, da te pitam nešto?

Znaš li kakav je okus riže, u Pučkoj kuhinji u našem Gradu? Ja znam! U šta ćeš uvjeriti ovaj put takve poput tebe? Da premalo se Bogu molim, i da ne postim propisane dane? Da loša sam majka jer učim dijete da nikada ničiju drobu niti šnitu kruha namazanog s pekmezom od dunja, silom ne pokuša uzeti? Da izdajnik sam što slušam njihove pjesme, i jedem njihove kolače? Da luda sam jer vjerujem, da opet ćemo svi isti a različiti, uhvatit se za ruke i vezati srcem, ono kao nekada, kad pjevali smo „Širi… širi… vezeni peškiri”. Da glupa sam, jer vjerujem u ljubav, o kojoj sam ti pisala onda davno, kad dao si mi da  se upišem u tvoj Leksikon.

Osuđena i kriva! Bez suca i bez porote!

Umorna da žalim se. Iscrpljena i gladna. Od skromne porcije riže iz naše Pučke kuhinje. Spremna da ruku pružim ti… da pomirimo se Generale, ono k’o nekad, kad pobijedila sam te dok igrali smo pole cijele sa sličicama od tankog papira iz Kraševih čokoladica.

Hajde! Daj ruku! Ili pucaj… ako boli te ono što isto nam je. Sjećanje!

I ne boj se… ako ponekad u noći, u snu, po ramenu kucnem te, tek onako usput da podsjetim te…

Generale, pucaš u civila!

(Nada Zovko / Mostarski.ba)

Related Posts