Nada Zovko / O svemu ponešto: Gori kod komšije!

Uvijek je bolji neko drugi. Uvijek kod komšije cvijeće ljepše miriše, i trava je zelenija. Uvijek je bolji onaj od kojeg koristi više imaš. Kunemo se u čast i poštenje, a nakačimo na sebe cijenu, koju sami ocijenimo da paše nam. I nije važno, ko plaća, važno je da se plati.

“U sto vira, za sto lira” uvijek vežemo za ove ili one, za sebe nikada! Mi smo časni, pred narodom. A pred Bogom? E sa njim se već odavno ne družimo. Od njega koristi nemamo, pa mu ime samo glasno spominjemo, ali Njegove zakone ne živimo.

Sve što vidiš u komšiluku danas, očekuj sutra u svojoj avliji. Oko vrata kačimo hamajlije i svetinje, a radujemo se tuzi, u komšijinoj avliji. Nekad smo se radovali mirisu pečenih paprika roga, kad ajvar se pravio, a danas se radujemo, kad se ni nakon dva mjeseca braka, komšijina kćerka s omanjim koferom u ruci, vrati natrag roditeljima.

I znam, reći ćeš… Ne radujem se ja! Nisam ja k'o i svi ostali!

Znam da nisi! Ali, ipak osjećaš li da svakim danom sve više, postajemo slični njima. Ponekad nemaš izbora, a ponekad ti svejedno, jer prejaki su oni, a preumorni mi od njih, da izborimo se za ono što vrijednost se zove.

Gori kod komšije! Izgori šuma, i kuće i auta… nije mi dobro, kad komšiji je loše. Tako bi trebalo biti. Tako je vazda bilo.

“Neka gori! Gorilo je i kod nas, pa njih nije bilo briga! Tako im i treba, i zaslužili su da im gori!”

U zanosu ratnika , čitam i slušam, šta ljudski um može pomisliti a srce osjetiti. Kad gorilo je meni, neka gori i tebi! Kad ubijen je moj, neka bude ubijen i tvoj najbliži i najmiliji. Kad nisam rahat ja, vala nek’ nisi i ti.

I pitaš me onda, kuda sve ovo vodi? Ne vodi nikuda. A mi svjesno i namjerno, izabrali put za nikuda. I nemoj mi sada reći, da ja pišem samo o onome što suze na oči tjera. Ja bih pisala, o Rijeci našoj, o buri i kamenu, o smokvi i šipku glavašu… ali

Ali priznaj, sve češće u Gradu ovom našem, tuga se lijepi za srce, umjesto ljubavi, one iskrene, a od ljudi neshvaćene. Iz očiju snijeg sve više sipa, iako je sunce ovdje uvijek sijalo iz pogleda, ljudi ovih sa snagom Mostarskog kamena.

I pitam se… da sve ovo vidi i zna naš Aleksa dobri, da li bi napisao “…Ostajte ovdje…”, ili bi nas, danas ovakve, poslao iz ovog Grada, da ne uništavamo ljepotu kaldrme, i ne mijenjamo put kojim teče naša Radobolja…

Pitam se… da li bi Aleksa i danas jednako volio svoju Anku, kao nekada kad branili su mu svi…

Ne pitam se… ja znam!

Znam da isto bi volio… isto bi ljubio… i isto bi umro.

Svi smo mi… s kamena ovog jedan Aleksa…

Aleksa koji ne raduje se požaru kod komšije… jer, ako raduješ se tuđoj muci, sutra je u svojoj avliji možeš očekivati…

(Nada Zovko / Mostarski.ba)