Nada Zovko / O svemu ponešto: Hej Dijasporac! Ne može tako!

“Hej Dijasporac! Ne može tako!”

“Nisam ja Dijasporac! Ja sam Ramo, od rahmetli babe Vehbije i pokojne majke Dušanke. Radio k'o tokar u Sokolu do rata. Kad je rat počeo, miješani brak roditelja, nigdje prispio. I tako, odoh u Kanadu.”

I gledam Ramu. Ne znam smijem li mu reći, ono što za njega priča raja, što znaju kako mu je gore u Kanadi. A pričaju, ostavila ga žena jer je varao s nekom Vijetnamkom. Uzela mu kuću, i sada voza šleper po Kanadi, i spava i jede u šleperu. A ostavila ga i Vijetnamka, kad je ostao glić k'o tić.

Ali, ne da se Ramo. Svake godine skuca za kartu, i eto ga početkom sedmog mjeseca. Havajka košulja s najzelenijim palmama na njemu. Raskopčana gornja tri dugmeta, da se dobro vidi zlatna ogrlica oko vrata. Bermude, na sitne pruge, i torba pederuša.

Vrti se, po ćelopeku, oko podneva na Korzu, ne zna bi li prema Cernici okren'o. Neko mu rekao, da tu negdje, ima dobra slagana zeljanica za pojesti, pa ga želja povuče, za domaćom nafakom.

Sjede u kafić na cesti, rekli mu za deset minuta biće pečena, pa da navrati. Prepozna dvojicu od prije rata, sjede im za stol. Naruči kiselu, a ovu dvojicu i ne upita šta će popiti. A oni, ters pogledom ga gledaju, i kontaju “Evo još jednog škrtog Dijasporca”. Upitaše ga, čime se bavi gore u Kanadi…

“Imam company svoju već petnaest godina. Gore se radi. Nema sjedenja k'o ovdje po cijeli dan. No boys! Nema gore, k'o ovdje, po cijeli dan kafe ispijat.”

Dirnu Ramo gdje ne treba. A još, pićem ih ne počasti, kad je sjeo. I bi kavga. Napadoše ga. Lako je kažu, njemu pametovati, iz normalnog svijeta, a ovdje svaki dan borba za preživjet. Borba, odakle kupit’ djetetu knjige i tene za školu.

Usta Ramo, crven od gnjeva a možda malo i od stida. Rekao bi nešto, al’ ne smije. Još jednu da kaže, Mostar bi prič'o sutra, kako je dobio degenek. I to dobar. I bilo bi raji drago. Rekli bi: “Vidi šuge, ima u Kanadi company, a nije u stanju raji kafu zovnut’.”

I guta vruću zeljanicu, ne žvače je nikako, da što prije pobjegne na Aveniju, u ujakov stan. Zalijeva hladnom koktom, da jezik ne ispeče. Gledam ga, žao mi ga, kontam dobit će negdje degenek, jer opet će on sutra pričati o lijenosti naših boysova ovdje, što po vazdan sjede i piju kafu.

“Ne možeš tako Ramo. Kad sjedneš, trebaš ono k'o što si prije, dok si radio k'o tokar u Sokolu, reći: “Daj meni, i daj njima šta će popiti!”

“A no, no! Ni mene niko ne pita u Kanadi šta ću ja popiti. Tamo svak sebi plaća. Odviko sam se ja od ovog našeg primitivizma.”

Haj ti Ramo gore tako, a ovdje kad dođeš, haj ti po naški, primitivno. Ne ide ti bolan uz tu ogrlicu i company, da sam sebi plaćaš kiselu. Ne ide ti bolan da sam jedeš pitu, i zalijevaš je koktom. Zali barem jogurtom, da ti se narod ne smije. I presvuci košulju. Plašiš galebove po Starom gradu kad prođeš. E ovdje se vala gleda kako si obučen! Uvijek se u Mostaru lijepo oblačilo. Pa i ti si išao prije rata u Trst po farmerke, šta ti uradi moj Ramo, ta Kanada i company. I ostavi konobaru koju marku bakšiša. Nemoj one žute, ni slučajno, te se u piljari koriste. Nemoj žute, u glavu će te gađat konobar sa njima, još ako ga zovneš boy, ne gine ti degenek u svom gradu.

Sve Ramo čuo… a ništa poslušao nije.

Pita može li dvije porcije pite i koktu, karticom platiti. Nije stigao do bankomata otići.

Slušaj sad!

Nije ovo Ramo, sin rahmetli Vehbije i pokojne Dušanke, radio k'o tokar u Sokolu do rata.

Ovo taj Ramo nije!

Ovo ti je bolan,

Jedan obični Dijasporac!

(Nada Zovko/Mostarski.ba)