Categories: Kolumne, O svemu ponešto|Published On: 8/9/2016|

Nada Zovko / O svemu ponešto: Još koji dan… I odo’ i ja…

Da Bogdo nikad nisam ni otiš’o. Da bar dočekah šipke ove godine, kad su ovako dobro rodili.

A ne možeš na sve potrefit. Bar sam u smokvama hladnim raspuklim uživ’o svako jutro, još dok rosa je na njima, pa ih s grane odmah, onako cijelu usta stavim, ko nekad prije dok sam mamuran, a gladan od duge noći šunjao se kroz avliju da stari ne čuje.

Još koji dan, i odo’ i ja.. Odo a ostado.. nit snage za ostati… nit života za opet ići gore.

A šta ću s njima? Njih dvoje, ko ona dva stara platana s Rondoa, stiglo ih vrijeme,a nedaju se, godine se usjekle u lice, ali žive oni za iduće ljeto, da ozdrave kad ugledaju me na kapiji, pa da zajedno izrežemo hladnu karpuzu što je stari pola sata kuckao prstima po njoj da probere za mene najbolju…

A ja, ni mrtav ni živ. Nit’ sam ovdje, nit’ sam gore. Raspuklo srce, k’o košpice od kajsije, što k’o djeca tucali smo ih kamenom.

“Hoćeš li iz šolje, ili iz fildžana?” – glas tih i umoran, a ruke tanke drhtave, a koščate.

“Naspi stara, u šta hoćeš, naspi kako je tebi draže”

“Ma, ne znam u šta ti sipa ta tvoja amerikanka?”

“Ni u šta majko ne sipa, gore sipa svak sebi, možeš crknut čekajući da ti iko naspe. Nigdje stara moja našeg svijeta”

“Pa što ne nađeš odavde našu, nisam ti se htjela ja mješati, ali nigdje nema naših žena. Da s njom bar mogu, k’o insan progovorit, da je mogu razumit”

E tu me dirnu stara!

“Pij majko, hladi ti se…”

A šta ću joj reći? Da nađoh jednu ima trideset godina, nađoh a ne nađoh, znam je, a ne znam je…

Ili je ona pogrešna, ili mene gore ubile pogrešne, pa ko smije od straha oživit? I šta oživim, i opet ubije me ona? Ma kad te ubije tuđa gore, preživiš nekako, a kad te ubije tvoja, e onda živ si, a umireš… najgore polako… drugima zdrav, a truo unutra… k’o ovaj orah stari iz bašte, ljuska jaka čvrsta, a unutra ništa, prazan.

Ona bi ljubav, ne bi ona Zeleni karton. Izujedali me zbog nje komarci, dok na klupi ovdje uz vodu gledala je zvijezde i razmišljala koje će boje Hadžibeg posaditi uz ogradu kad dođem iduće godine. Uz moju ogradu!

A ja, pričao sam joj svašta, i što treba i što ne treba, i što jest i što nije… sve ne bi li je natjerao da uz nečiju drugu ogradu sadi Hadžibeg, tjerao je, a molio Boga da ne ode…

I ne ode ona! Još meni za ljubav proba Smokvaru, iako kaže da nikako je ne voli.

Ma kakva ljubav u ovim godinama, k’o da je meni do ljubavi…

Samo se sjetim onog starog oraha iz bašte, okolo ljuska tvrda, a iznutra truo… a opet šta ću bez ljubavi, mogu onda s panjem sjediti…

Neka, pusti sad nju! Ako je suđena biće… za koju godinu kad sredim penziju i vratim se… ne možeš bolan od sudbine nigdje…

Pa ćemo onda nas četvero, ovdje pod odrinom uz vodu sabirati se… ona i stara neka piju kafu, a stari i ja ćemo našu lozu, što vazdan se hladila pod česmom u koritu…

Nas četvero? Hoće li nas biti četvero…

I stegnu nešto… nije srce.. puklo je ono odavno… razbili ga ko onu košpicu od kajsije na stotine dijelova… Stegnu i zaboli!

“Dođi majko da te zagrlim”… dođe, nešto bi k’o rekla al’ zape negdje riječ… a ja osjetim joj pod rukom svaku koščicu ko u male preplašene ptice, godine natovarile se na leđa… godine teške, a leđa slaba…

Ne stoji meni baš da plačem, a već jesam, ono bez suza što sto puta gore je, sakrih pogled…

“Stari, trebao bi malo podvezati ovu trešnju, da je bura ne ošteti, kad se ovako dobro podmladila”

“Ništa ti ne brini, vidjet ćeš iduće godine kad dođeš, kako će ona rodit”

Iduće godine… Moj život su iduće godine… iduća ljeta…

Naš život postao je brojanje… Nekog su ubili ovako, nekog onako… nas su ubili kad u amanet dali su nam da brojimo dane mjesece i godine.

Broje oni ovdje… brojim ja gore… broji i ona što ljubav bi i Hadžibeg uz moju ogradu sadila…

Svi brojimo, i svi čekamo…

“Stari, hajmo po jednu lozu… lakše je preživjet ovo brojanje… uz barem jednu lozu, duplu”

(Mostarski.ba)

Related Posts