Nada Zovko / O svemu ponešto: Mujo i Doda… Moji životni savjetnici!

Ma uvijek sam bila prava cmizdrava plačko pekmeza! Borila se za nekakva dječja, ljudska prava, sve u svemu dosadno razmaženo derište. Odlikašica što redovito se zaljubljivala u jediničare i ponavljače razreda. Čudna, blago rečeno! Sve do jednog dana… dana kada sam odlučila učiti od mojih životnih savjetnika!

Bio je to još jedan dan životne nepravde! Bila je jedinica k'o kuća u dnevnik, zbog prepisivanja kontrolnog! A nisam prepisivala! Pravdala se, kao jadni Kalimero, samo bez one ljuske na glavi, i govorila „To je nepravda!“, ali džaba… bi jedinica!

I bi sreća, moj otac, moj tješitelj što nije žalio ni šakom ni kapom, samo da zaustavi suze svoje jedinice. Utjeha je uvijek imala isti početak, Mujina limunada, da  jadno dijete dođe sebi, od šoka. Ovaj put je „pojačao“, jer je tuga bila velika:

„Mujo, daj maloj limunadu, nemoj da je hladna, i dvije šampite u tanjir!“

„A šta joj je, šta se krivi“ – upita dobri Mujo

„Dobila jedinicu, a nije kriva, još se dijete pravdalo, ali džaba. Požuri Mujo, vidi što je poblijedila, onesvjestit će mi se dijete!“

„Ćuješ, mala! Zapamti sad, šta ću ti reć’ – onako Aristotelovski, Kantovski i Frojdovski podiže glas Mujo – „Nikad se nemoj pravdat’! Što se više u životu saginješ, više ti se guzica vidi!“

„Nemoj Mujo, pred malom takvih riječi, hajde naplati?“

„Ništa platit, malu danas ja častim… i zapamti dobro šta sam ti rek'o!“

Ja sam od svega zapamtila, kako je grozna ta riječ što je Mujo rekao a počinje sa slovom G….., i kako je super kada plačeš pa dobiješ džaba limunadu i dvije ogromne šampite, sa kojih sitni šećer te zafasta po cijelom licu, a ti onda sa oba rukava od džempera, to lijepo obrišeš!

Kad me tako dobro krenulo sa „džabalukom“ toga dana, odlučila sam svoj neutješno uplakani pogled, skrenuti u desno… u pravcu „Rudešovog“ butika!

A tamo… svega lijepog… svega skupog… a ja čekam samo još sekundu, onu magičnu rečenicu kao od duha iz čarobne Aladinove svjetiljke. I dođe rečenica!

„Proberi, šta god hoćeš, samo nemoj plakati.“

„I ja probrala, kabina jedna, neko unutra proba farmerke, prodavačica dodaje broj manje, ruka iz kabine izviruje, a ja vidim cijenu… koliko nula???

Blago njemu, on proba najskuplje!!!

I zatim, manirima gospodina sa pariškog Champs-Elysees-a, ljubazno se obrati prodavačici:

„Odmah ću ih obući! Molim Vas lijepo, imate li makaze?“

Elegantno uze makaze, i razreza farmerke, kako se njemu svidjelo!

Razreza ih cijele! Užas!

Bio je to najveći šok toga dana! Bilo je to gore nego ona jedinica u dnevniku, i nego ona grozna Mujina riječ sa slovom G…..!

„Tata, šta mu bi, što ih ispara?“

„Ma pusti sine Dodu benevreka, ima para može svaki dan po jedne kupovat i parat! E vidi ti šta napravi, narod će mu se smijat'“

Narod im se nije smijao! Narod ih je prekopirao! Ali, tek trideset godina poslije!

Modni dizajneri, moderuše i šminkeri… gdje god pogledaš svi pocijepani! Ukrali oni Dodinu ideju, ali džaba im! Jedan je prvi, jedan je original!

Prekopirali i dobrog Muju! Silni gurui, životni savjetnici, motivacioni govornici, terapeuti metoda malog i velikog mozga, svjesnog i podsvjesnog… svi se vrte oko one Mujine riječi sa G….., da što se više pravdaš, više si kriv… i zato ne pravdaj se… nego budi svoj!

I prije toliko godina… nenadano… u jednom danu… dobih ja svoja dva savjetnika! Modnog i životnog! Dodu i Muju!
Naučiše me, da nikad se ne saginjem, da mi se G….. ne vidi, pa sad ili me ovakvu voli, ili poljubi pa ostavi!

Naučiše me da uvijek pri ruci imam jedne makaze, jer nikada suknja, majica i dekolte, ne mogu biti kratki, koliko ih ja još mogu izrezati! I opet da se ni zbog toga niti pravdam, niti saginjem…

Ako mi je ćeif, i da šećer sitni od šampite sa lica rukavima od džempera obrišem! Moj džemper, moje lice, i tu se ne pravdam niti saginjem… pa sad vidi, ili me ovakvu voli, ili poljubi pa ostavi!

(Nada Zovko / Mostarski.ba)