Nada Zovko / O svemu ponešto: Na terasi u Bristolu

Da je Ale znao, da ovo ljeto neće dočekati, ne bi bio ters prema onom malom što je u Bristolu radio. Ove godine, nema ni jednog ni drugog. Da im je neko rek'o, da  je prošlo ljeto zadnje, kada će svoj tabijat Ale prosipat, zbog dvije kocke leda u lozi, pa ne znaš je li piješ led s lozom, ili lozu s ledom, ušutio bi. Zanijemio bi. Ne može tako… ne mogu obojica u isto vrijeme Gore, kad rodio se prvo Ale, pa mali iz Bristola, barem pedeset godina poslije.

A eto mogu. U mjesec dana čini mi se, obojica na isti Put odoše. Neko mi reče, u istom su haremu, i mezari im čak u blizu. Samo nema tamo loze. Ne smije biti. Tamo se nemaju zbog čega prepirati.

Ma nije Ale galamio, što je čehre teške. Ma jok to. Vjeruj mi, on to od dragosti. Promijeni pet stolova, da pronađe, gdje malo više puše, gdje ne jedu komarci, i ne zaudara s Neretve. A mali za njim hoda i prebacuje lozu. Nagradi Ale svoj tabijat. Ostavi šta god u novčaniku ima, od kuna iz Tučepa što mu ostanu, sitnih eura sa aerodroma, i maraka u koje se do zadnjeg nije baš razumio, nego on mijenjao krune dok ih ima, a kad potroši, djeca mu pošalju kartu i ode Ale, opet u ledaru kako je govorio do sljedećeg ljeta.

Nikad mu nije bilo vruće. Po najvećem suncu, sjedio bi u Bristolu na terasi, da se odledi kaže, i ugrije stare kosti.

“Zaprijetio sam onoj svojoj. Prije ću ja nje, mlađa je ona od mene sedam godina, da joj nije palo na pamet, da me negdje u hlad zatrpa. Ispod kakvog oraha ili bora. Da grije po vazdan svaki dan u godini, ne može me odledit. Smrzo se ja, a zaledila se duša. Ponesi mali, lozu još jednu, samo nemoj leda mećat!”

I kažu Ale pjan svaku večer od kad je iz Norveške doš'o. A pita li iko, kako je Ali s dušom njegovom zaleđenom.

Sad ćeš reći, pusti dušu… u Norveškoj je dobro, ako nije neka se vrati.

Nema se gdje vratiti. Ni Ale niti od Ale mlađi. Jedino ako misliš, da tebi će biti bolje, kad znaš, da nisi sam. Da nisi sam u čemeru ovog Grada.

Ale ti je bolan čovjek od ćeifa. K'o i tvoj… ko i moj otac. K'o i svi oni koje zaljulja bešika ovog Grada.

“Jebo ti danas ovo! Dok on dođe s onim motorom, i donese mi ćevape, na pola hladni, ni mačka ih neće. Lijepo prije na Rondou sjest’, pa kad ih Blagica napravi, mrtav bi ih jeo.”

I ibreti se jedan od ovih novo pobožnih, što sjedi stol do Alinog. Ibreti se i lozi, i ovo kad je rek'o “jebo”, a i nekoj Blagici da nije nož oprala, ako je sa njim svinjski pršut rezala, pa poslije lepinu.

I gdje će se bolan Ale vratiti? Ako falio ćevape od Blagice s Rondoa, neće imat s kim loze popiti, neće imat s kim smokvaru pojest.

I opet malog napade. Čuj nema smokvare u  Bristolu? Nema ni hurmašice ni šampite? Pa šta ima?

“Jebo ti ovo danas. Ne znam ni naručit’. Prije se u moje vrijeme, u celofan motali karanfili, a ne kolači! Ma nisu ovo kolači, ovo je puding. Gdje su orasi, kakav je kolač bez oraha?”

I ibrete se opet stol preko puta dvije starije očuvane gospođe, s lepezom u ruci. Ne zbog ovo “jebo”, što je Ale rek'o, nego ne mogu vjerovati, očuvan s Norveškom penzijom, a sam za stolom.

Tako je bilo prošlo ljeto.

Nema ih ovog ljeta… Ni Ale… ni malog iz Bristola, ni loze s dvije kocke leda…

Ni tabijata…

Umrla i Blagica što je na Rondou ćevape pravila…

Neretve ima…zaudarala ili ne, naša je…

A Ale, u istom haremu gdje i mali…

Ale na suncu…a za malog ne znam, nemam snage pitati…

I nema tamo kavge… zbog loze s ledom, ili leda s lozom…

(Nada Zovko / Mostarski.ba)