Home / Kolumne / Nada Zovko / O svemu ponešto: Nas dvoje, čuvari uspomena Grada

Nada Zovko / O svemu ponešto: Nas dvoje, čuvari uspomena Grada

Kad pričaš s drvećem, jedno je od ovo dvoje. Ili si baš dobro s pameti se posvađao, ili nema više ljudi tu oko tebe, pa nemaš s kim progovoriti. I ne valja me vala vidjet’, sjedim na klupi u Velikom parku, oči mi suzne a pogled zakovan prema onom starcu od drveta, što kaže stariji je i od mene, bar koju godinu, i pričam se sa njim. Oni koji ne razumiju ovaj naš jezik, reći će da smo čudni. Ma pusti njih. Oni razumiju jezik svaki, kad od njega koristi imaju. Nema veze, jeli im jezik taj vrijeđa vjeru i naciju, kad od njega se ušićarit može, šuti, dobar je. Ali nećemo o njima, njima njihovo, a nama naše.

Njihovo je sve, i ovaj park, i klupa, i Grad, i ovo novo mlado drveće što posadili su, samo ti i ja stranci u onom što u srcu naše je. Znam kako ti je, ti si onaj stari ostao ovdje među novim drvećima što posadili su. Niti oni hoće posla imati s tobom, niti ti imaš šta s njima progovoriti. Ti imaš uspomene i prošlost, a oni samo sada i budućnost. Tako ti je i sa mnom. Imam prošlost, a na budućnost kažu, ovdje ne trebam računati. Posjekli mi sve ono što mirisalo je na budućnost. I sad me još ti pokosi! Ma šta mi bolan reče?

Rekli ti da će te prekosutra ispilati. Rekli da si star, da si truo iznutra, i da nikakve koristi od tebe nemaju. Nisi star, nisi ni truo, iako ne vidim te iznutra, ali znam da nisi truo. Slaba mi je utjeha, jeli tako? Svejedno će te ispilati prekosutra. Hajde pričaj! Pričaj šta treba da prenesem onima koji hoće da slušaju… ako još ih ima. Ima, ne brini, ima ovakvih poput mene, što uspomene ih miluju, dok surovo ovo danas bičuje dušu. Govori, slušam te!

“Reci im, da sve što sam vidio, a bila je tajna, koju obično mračna noć je čuvala, nikada nikom nisam izdao. Pa neću ni tebi sada, iako još samo dva dana su mi ostala. Ko se s kim švaleriso, i u zadnjem đepu od carera farmerki veru sakrivao, s a oženjen i udat je bio, e to ide sa mnom na onaj svijet. Neke druge stvari sam oprostio. Oprostio sam Troniju i onim njegovim benevrecima, kad praznim flašama od vinjaka gađali su me. Oprostio i kad onako pijani, zapišali su me. Šta ćeš im, mladost ludost.

Još nosim na sebi ožiljke, kao nakit što nekada urezivali su na mene. Svako srce i datum u njemu, jedna je lijepa priča. Svaka završila sa suzama. Radosnicama ili žalosnicama. Ana i Sanel, Milan i Dragana, Vječito tvoj, Mostar JNA, Velež do groba, AC/DC…i još dosta toga, što kiša isprala i bura otpuhala je , ali sjećanje je svježe.

Žao mi samo, što nisam mogao raji reći, da Ajša ciganka, kojoj pravio sam hlad od ranog proljeća pa sve do kasnog ljeta, svima govorila je isto. Uzimala koliko joj je ko imao dati, a oni od ljubavi dobro ucviljeni, prsten bi joj s ruke skidali, i poklanjali jer baš na taj prsten neko im je urok napravio, pa ih u ljubavi unesrećio. Ako sretneš nekog od njih, reci im da svima isto je pričala.

Reci onima koji iza mene su se sakrivali, kad ukradenu kafu i marlboro su prodavali,da nikom nikada nisam izdao, imena njihova, da ne začudim grad, kako djeca od finih roditelja, takvim nečim se bave. Eto, toliko od mene. Svašta se još nakupilo u tolikim godinama što ostavljam iza sebe, ali nemam snage, da prebirem više po uspomenama.”

Baš si me rastužio. Ma ne plačem, nego puše mi vjetar u oči. Hej, hajde baci koji list odozgo, da imam za uspomenu od tebe.

Nemoj da ja ga trgam, sve se bojim, da zaboljet će te.

Hvala ti, evo dosta su mi tri…četiri.

Napravit ću herbar. I čuvati te u njemu. I napisat ću ispod, da čitaju raja, jednom kad nas ne bude “Nas dvoje, čuvari uspomena Grada”.

(Nada Zovko / O svemu ponešto)

Facebooktwittergoogle_plusmail