Nada Zovko / O svemu ponešto: Nisam odavde! Vozarim!

Uvijek smo ga smatrali malo sumanutim. Ono, ni svojse lud, a nije vala baš ni pametan. Uvijek bi negdje žurio, kao da će na autobus zakasniti, a kada bi ga neko upitao, o politici, o ratu, vrisnuo bi “Nisam odavde! Vozarim!” i još više ubrzao, da pobjegne od teških tema i nerješivih problema. A mi mu se smijali. I prozvali ga “Nisam odavde! Vozarim!”

Eto on nam bio lud, a mi pametni. Mi nismo vozarili. Mi smo o svemu sve znali, i o svakome sudili. Onako kako nam se ćefne, što najčešće, nikako se istinom nije moglo nazvati. Znali smo ko je za čije kuće, čiji je dedo bio u komunistima, i kome su žuti tabani pa Rominske krvi ima. Znali smo i ko je šta pokrao, pa se preko noći obogatio, i ko je sa čijom ženom spavao.

Mnogo smo toga znali, i što jeste i što nije, samo smo jedno zaboravili. Zaboravili smo se radovati tuđoj sreći. Zaboravili smo, koliko je bogatstvo radovati se tuđem dobru. A mi to sve manje imamo. Sjećam se, priče, kad aga je prodavao kuću. Pa ga pitali, koliko košta kuća, aga ? A aga odgovori, košta 3 dukata. Kako tri, to je previše. A mudri aga reče, jedan dukat je kuća, jedan dukat je komšija s lijeve, i jedan dukat je komšija s desne strane. To su tri dukata.

Zaboravili smo, da sve davno napisano, kroz godine iskustava nastajalo je. A šta je s nama? Jeli nam važan onaj komšija s desne, i onaj komšija s lijeve strane? Nije! Prolazimo kroz haustore kao duhovi jedni pored drugih. Nema više ni Mostarskih liski da zahakaju “I krava kaže muu, kad prođe.” Zatvoreni smo u svoja blindo vrata, u stanove što podsjećaju na kutije od tetrapak mlijeka, nervozni i ljuti kad djeca nam razigrana pozvone na vrata u vrijeme mačkara, očekujući bombone ili koju paru, jer red je red.

Nemamo čak volje ni da im otvorimo, i obradujemo ih pohvalom za odlično mačkarenje, nego kroz zatvorena vrata vrisnemo, “Nema ništa, idite!”

I kako onda ne sjetiti se onih dobrih vremena, gdje je čak i obična tanka najlonska čarapa preko glave i mamim rozi Dahlia karmin, izazivao smijeh svih komšija u ulici. Vrijeme kad mačkarila su se sva djeca iz ulice, i kada nije bilo mjesta za upitati se, kome po vjeri i naciji priliči da mačkari se. Vrijeme kad poslije brojali su se sitni novčići, i Negro dimnjačar bombone, svakom isto moralo je doteći.

I sad me pitaš, zašto živim u prošlosti, kad od nje ništa nemam. Imam. Mnogo imam. Imam sjećanje na nešto iskreno i toplo, nešto što ne blijedi. Sadašnjost je ništa, dok je može zasjeniti prošlost. Sadašnjost je ono, na što sam zanijemila. Umorila se više bilo šta reći, jer kraj gluhog topovi kad pucaju, njemu isto je. Njemu isto, a meni nije. I zato… “Nisam odavde! Vozarim!

A onaj s početka priče… znaš da je uvijek negdje žurio, kao da će na autobus zakasniti.

Nije zakasnio. Otišao na vrijeme. Ponekad ljeti dođe, da pokupi kiriju od podstanara.

On više “Nije odavde! Vozari.”

(Nada Zovko/Mostarski.ba)