Nada Zovko / O svemu ponešto: Ništa ja ne moram!

“Molim Vas, izlistajte još jednom, ako je ostao neki stari račun da platim, da ne ostajem dužna jer ja odlazim odavde?”

“A zašto odlazite?” – upitala je nadmenim tonom.

“Moram da idem iz Mostara, jer sam Mostarka!”

I bi mi krivo. Stotinu puta sam obećala sebi, da ovakvima neću govoriti ništa. Ovakvima je moj odlazak, prilika da vinu se u zvijezde. Važno je vinuti se. One nikada nisu čule da postoje i zvijezde padalice, što prije se ugase nego što zasvijetle. Važno je zasvijetliti. Iako nije svaki sjaj isti. Ali… ne znaju one to.

“I ja sam iz Mostara! Samo ja ne idem nigdje. Morate  se znati laktati!”

Znati se laktati? Odjekuje i sada u ušima. A šta znači, morati se znati laktati?

Ništa ja ne moram!

Ovdje se sve nešto mora. Nikada se nije moralo nekada prije. Činilo se po srcu, po osjećaju. Mogu li ja ostati kao oni prije? Oni što sve rade kako im u sekundi dođe, kako im duša kaže da trebaju. Ne mogu. Za nas takve tijesno je postalo ovdje.

A znaš li ti kakvi smo mi bili ovdje prije? Cijela ulica i plakala je i smijala se kada trebalo je. Žao mi je što u svakom od vas tražila sam moje rasute po svijetu. A to je pogrešno. Vi niste oni!

Oni se ne laktaju na vaš način. Vaš način laktanja, mnoge boli. Pokušala sam biti prijatelj, kakvim se ovdje uvijek bilo. Ni to mi niste dozvolili!

Ulaznicu za vaš svijet nisam nikada imala. Vas je boljelo od toga više, što ulaznicu za vaš svijet nikada nisam ni tražila. Iako, bilo je tako lako doći do nje.
Boca viskija, kilo kafe i najskuplji keks u tamnoj kesi primjerenoj za žalost, i plakanje u prvom redu za  prababom od devedeset godina. Teatralni pokloni, upakovani da skrenu pažnju,uz lažni osmijeh, i površnost u svemu. Prvi redovi na mjestima gdje Bog nam je u zapovjedne dane rekao da moramo ići, dok srce je okovano santama leda.

Ovo je ulaznica. Ulaznica za vaš svijet. Svijet za koji se mora laktati.

A šta ću sama sa sobom?

Ako postanem dio vas, pa po noći me jedan mali anđeo i melek probudi, i podsjeti na suze djeteta koje ostalo je bez sandala novih za ovo ljeto, onaj starac što kupuje po tablu tableta najjeftinijih za tlak jer cijelu kutiju ne može od penzije, i ona trudnica što stezala je stomak sve do petog mjeseca trudnoće da ne dobije otkaz jer svaka plaća više život znači. Šta ću kada vojska me ovakvih ubije bez oružja i borbe?

Hvala, ne bih!

Ulaznicu za vaš svijet poklanjam nekoj drugoj zvijezdi koja sjaji drugačije od sjaja kojem dive se ovakvi poput mene. A ja odlazim negdje… jer…

Ništa ja ne moram!

(Nada Zovko/Mostarski.ba)