Nada Zovko / O svemu ponešto: Ništa ti meni ne smetaš!

Ma ništa ti meni ne smetaš! Nisi ti od dobra, već od jada došla u moj grad. Svi su nekad, odnekle došli. Ne plači! Uvijek su, i prije rata u ovaj grad ljudi dolazili od svakle! I radovala se ova kocka i kaldrma što po njoj su gazili, a mi ih grlili, voljeli, kumili se i udavali za njih. A znaš li ti šta je naša kocka?

To ti je ono, kad hodaš i upadne ti štikla između, odmah moraš u obućara jer nema šanse da ti gumica sa pete ne otpadne. Ma, oprosti, teško mi je objasniti jer nisi je nikad vidjela. Nemoj biti tužna! Velik je ovo grad, ima mjesta u njemu i za mene i za tebe! Vidi koliko imamo platana, lipe i košćela! Sve ćemo podijeliti. Drvo meni, drvo tebi… Nismo ti mi nikad bili škrti, davali kad imamo i još više kad nemamo. Nije nam duša sitna, džaba ti sve, ako duša je sitna.

Sve ću ti pokazati, zajedno ćemo spavati, ako treba ti na krevetu ja na podu.

Vidi, ovo je Neretva, nikad nemoj u njoj kupati se za Ilindan, jer tada se kažu uvijek neko u njoj uduši. Ovo ti je crkva jedna, tamo dalje je druga, a pokazat ću ti i džamije, pa ti odluči hoćeš li i gdje ćeš se Bogu moliti. Ne pitam te ja gdje ćeš, ovdje ti je kod nas uvijek čovjek se molio za sebe i radi sebe, nikad ti se nije ni pitalo ni pričalo kako se i gdje ko moli!

A vidi sada ovo! E ovo ti je kafić gdje sjede šaneri. Ne znam ti ni ja šta oni devre, samo znam da su svi super obučeni, lijepi k'o slika i ako ti se bude neki od njih udvarao, nemoj vjerovati, da nije oženjen, jer svakoj to kažu.

Kod nas ti je kavada paradajz, ćelopek kad je preko 40 stepeni, tabijasus kad je neko živčan, ćenifa ti je wc… ma ima toga dosta još, sve ću te naučiti…

Ovdje ti stoji moja garderoba, nosi sve što ti može! Obuci moje leviske, stavi kajš malo su ti velike, evo ti moja Sebastian tašna, idi završi fakultet, što počela si studirati u svom gradu.

Nisi ti od dobra došla. Što je moje, to je i tvoje. Samo… molim te, u regalu onu malu drvenu kutijicu ne diraj…

Nije u njoj zlato, odakle nama zlato, što smo imali ono malo, prodali budzašto u ratu za brašno. Bolje prodati, za koliko god, nego uzimati tuđe, je li tako? Kod nas ti je ovdje, oteto-prokleto,  ne dao Bog tuđega.

U toj drvenoj kutijici je sve što je ostalo od njega. U toj kutijici je sve što je ostalo od života. U toj drvenoj kutijici, sahranjena sam i ja i moji, zajedno sa ovim njegovim pramenom plave meke kosice sa prvog šišanja i mliječnim prvim zubom što ispao mu je. Poginuo kad je tek zapucalo, u prvom ratu… još ga nismo našli… samo ova drvena kutijica ostala mi od jedinog brata…

Ali, ne znamo ti mi mrziti. Žalimo, umiremo od bola ali ne vapimo za osvetom. Evo ja, izgubila sam brata, a dobih tebe kao sestru.

Nije ti ovo nikakav olimpijac na biciklu sa usnom harmonikom! To ti je naš Aco! Nema veze kako se on predstavlja, to je naš Aco! A onaj kod gimnazije, e to ti je Brzi s Bune! Ako te bude zvao da se prijaviš na izbor za miss jer on je organizator, ili da izađeš na večeru sa njim i njegovim najboljim prijateljem Oliverom Dragojevićem, to ti je šupljak. Šupljak znači, ništa od tog nema.

Prošle su godine… sve si naučila o gradu, diplomirala si, udala se i kupila stan. Moj broj telefona je uvijek isti. Sve sam o tebi od drugih čula, radovala se tvojoj sreći i toliko nadala da ćeš me pozvati, da popijemo piće, ma ja ću ga platiti iako ne radim trenutno nigdje, samo da se sjetimo onih dana kada došla si i kada zajedno smo dijelili, lipa tebi, košćela meni, sjećaš li se…

I nakon svih godina, baš jutros, oči u oči ti i ja! Znaš li da po drugi put umrla sam jutros, kad okrenula si glavu, ne možeš se sjetiti ko sam ja!

Sječaš li se, kada rekla sam ti… Ma velik je ovo grad, ima mjesta u njemu i za mene i za tebe.

Sada znam da tijesan je ovo grad postao, nema u njemu više puno mjesta za mene.

A znaš da ti si i dalje u duši moja sestra, kad izgubila sam brata, dobila sam tebe… i zato ako mi se više ne javiš, ako me ne nazoveš, ja osim one drvene kutijice sa njegovim pramenom plave kosice i prvim mliječnim zubom… nemam ništa više.

(Nada Zovko / Mostarski.ba)