Home / Kolumne / Nada Zovko / O svemu ponešto: Njih dvoje… zabranjena priča

Nada Zovko / O svemu ponešto: Njih dvoje… zabranjena priča

Jučer su se sreli. Poslije skoro dvadeset godina. U Cernici, u onoj slastičarni, gdje meni tulumbe su najdraže. Sreli se na sredini Grada. Da ne bude, da neko je morao popustiti više, pa otići u njen, ili u njegov dio grada. Ovako su, na sredini, iako opet, to je na njegovoj strani.

Naručila ona indijaner. Promijenili mu ime. Sad je papucaku, kako li ga zovu već, ukrasili ga malo, da imaju šta naplatiti. Njih dvoje, kroz sve ove godine, sami kroz oluje života. Svaka bora na licu priča po jednu priču. A bora je mnogo… baš kao i priča. Prvo su ubijedili druge, pa onda i sebe, da najbolje je, da svoj sa svojim bude. Jer k’o bi mogao sada već pokojnoj babi Jeli, i neni Hati na oči, da njih dvoje su se tada, prije dvadeset godina ono zbog ljubavi, i u ime ljubavi odlučili, zajedno u vodu, u vatru, pa šta bude!

Poslušali pametne glave, savjetnike bez srca, i s nešto malo mozga, da neće to ići. I čekali aplauz publike, zbog poslušnosti i odanosti, prema svojima. Čekali nagrade, zbog prvih redova u stranačkim kampanjama pred izbore, jer zaslužili su to. Ostali vjerni svojima. Zgazili srce, k’o cipelom roj mrava oko mravinjaka kad se razjure pred kišu, da ne uznemire sada već pokojnu babu Jelu i nenu Hatu, jer obe je mučio visok tlak. I kontali, proći će bol. Znaš ono, kad dijete padne s bicikla bez pomoćnih točkova, i zguli koljena, pa se svi razlete, pušu u ranu i govore “Proće bola, nemoj plakat’! Proće bola’!”

E tako, i oni godinama puhali, prema boli srca i vrištali “Proće bola! Proće bola!”… Ali, ne prođe.

Čekajući tako, neko čudo da se desi, jer ubijedili ih, da poslije poslušnosti i odricanja slijedi nagrada, u liku suđenog i suđene, dočekali išijas, tlak, valjda im to ostavile baba i nena u amanet, dočekali svaku promjenu vremena, na svojim umornim kostima.

I još nešto. Snašla ih ljutnja, i tuga, i gnjev i sjećanja, na one nekada slatke i preslatke indijanere što mirisali su na vanilijin šećer i budućnost. Dočekao ih zid, a vrata nigdje, da odšetaju u prošlost i naprave sve drugačije, sve što htjeli su, a nisu. Da nebi iznevjerili svoje. I sada, zbog svega, u godinama kad bore uveliko plešu im po licu u svim smjerovima, zbog nemogućnosti da kazaljke vrate unazad, postali jedno prema drugom, ono što nikada nisu.

On joj je rekao, da ona nije Hrvatica, nego katolkinja. Hrvati su u Hrvatskoj, a ona nije u Hrvatskoj, nego je ovdje. I tako je on, njoj rekao, u njenoj pedeset i nekoj godini, šta je ona.

A ona je njemu rekla, od kad to da on ne jede svinjetinu, ona zna da je kad su se zabavljali ono davno,s njom u samoposluzi novoj u podrumu u renoviranom Razvitku, uvijek kupovao 20 dkg Gavrilović mortadele s maslinama u pola francuza, i da je baš tu mortadelu najviše volio. I tako je ona njemu rekla, u pedeset i nekoj, šta on voli najviše da jede.

I tako, ovaj indijaner, što ukrasili su ga i dali mu ime papucaku, sada miriše samo na vanilijin šećer, ali ne i na budućnost. A borama na njihovim licima, drago što nastavit će i dalje sve više i više plesati, jer ovo dvoje, ionako kroz godine samo prolaze. Prolaze, a ništa ne uče.

A njih dvije se smiju, odozgo. Baba Jela, i nena Hata. I tlak im više nije visok, jer ih ovo dvoje ne sekira.

Ovo dvoje poslušnika,zgazili su srce nekada davno, i od tada čekaju aplauz.

Aplauz od nikoga, za ništa, što od života ostalo je.

(Nada Zovko / Mostarski.ba)

Facebooktwittergoogle_plusmail