Home / Kolumne / Nada Zovko / O svemu ponešto: O ljudima… i varanju…

Nada Zovko / O svemu ponešto: O ljudima… i varanju…

Urezale se riječi k’o bakrorez u sjećanje. Duboko i trajno. Da ne izblijedi, i da se prenosi drugima. Onima koji hoće da čuju. Upoznala sam čovjeka bogatog i ovako i onako. Ono “ovako” mislim na jahtu, svilu i kadifu, a ono “onako” još je vrijednije. To “onako” znači, da nikada ne priča o onome što ima, pomaže drugima samozatajno, a među ljudima ponaša se skromno. I reče on meni; “Zapamti jedno… čovjek vara, onoliko koliko vrijedi.”

Voljela bih da nisam… ali zadnjih poratnih godina sve ih je više onih, iz ovog što urezalo se duboko, i što snalazilo me često. I nije meni što su svojom “pobjedom” uspjeha u varanju, oni mene oštetili, nego mi žao što su na sebe stavili cijenu svoje vrijednosti.

Znaš, prije smo voljeli te gradske mangupe. Negdje u svijetu velikom varaju na veliko, ali u svom gradu među svojima žive pošteno i čestito. Uvijek pekaru i konobaru bakšiš ostavljaju, i da nisu sve novine pisale o njima da ne smiju primirisati toj zemlji u kojoj navodno varali su, ma glavu bi na panj čovjek stavio, da većih poštenjačina na svijetu nema. E takvi mi fale. Takvi koji cijelu kafanu, počaste, onako usput, bez mahanja parama i kreveljenja s novim skupim implantatima u ustima.

Isto je i s damama. Dama. Riječ koja otmjeno zvuči, i na prvu podsjeća na učiteljice i profesorice,od nekada prije, otmjeni sakoi, decentni nakit i šal, obavezna frizura i primjerena šminka. Hod elegantan, riječnik književni , bez deranja ili nedaj Bože prostakluka kakvih. Znam, reći ćeš, da “odijelo ne čini čovjeka”, i ja ću se složiti jednim dijelom, da skupo ne mora biti nužno za imati se, ali mora biti primjereno. I opet se sjetih, one ” čovjek vara, onoliko koliko vrijedi”.

I opet ono što naziva se “damama”, maše na večer frizurom koju nisu platile, niti će je platiti, ali će promijeniti salon, i nastaviti varati na sitno. Tipkati će po tipkovnici mobitela čije tri zadnje rate nisu platili, noktima za koje ostali su dužni u salonu koji sada zaobilaze u širokom luku.

I zašto ja pišem sada o njima… Zašto bi mene zanimali oni koji nisu dio mog svijeta. Zašto se ja bavim sada sa njima? Plemenitije bi bilo da sam pisala o recimo napuštenim psima i mačkama, što vuku se našim ulicama.

Ljudsko sam biće. Obični mali čovjek, kojeg zabole ljudi na čijem čelu stoji etiketa s jeftinom cijenom svoje vrijednosti. Svakim danom ih je sve više. Neki su se nekada i mojim prijateljima zvali. Razočaravaju oni za koje ruku smo u vatru stavljali da su pošteni. I ne možeš mi reći, da to je povezano s neimaštinom, s bijedom. Karakter ti je to. Obraz! Ili ga imaš ili nemaš!

A sve je manje obraza čista na ulicama moga grada.

Pa ljudi varaju, onoliko koliko vrijede…

(Nada Zovko / Mostarski.ba)

Facebooktwittergoogle_plusmail