Nada Zovko / O svemu ponešto: A pravda? Ima li je…

Nikako mu nisam mogla oprostiti, što svakom od raje dao je veliki krug na poni biciklu oko cijele Carine, samo meni nije. Danima i noćima, smišljala sam kako da mu vratim za tu nepravdu, zločin, bezobrazluk i ne znam kako još činilo se to, u glavi desetogodišnjakinje. Ako mu probušim gume, zakrpit će ih, ili će mu tata kupiti nove. Ako kažem raji, da ima uši u kosi, oni će mu zavrnuti kosu, i vidjet će da lažem. Ne! Kazna je trebala biti ogromna i teška. Takva, da zapamti za cijeli život, šta ga je snašlo, jer samo meni nije dao krug da napravim.

Smislila sam! Izmislila nešto strašno! I već ga vidjela u zatvoru, tamo na onom otoku kako kucka kamen, a biciklo mu uzeli mi raja, i pravimo krugove. Za onaj otok znala sam iz priče, kad bi rijetko sa njega stiglo pismo od našeg Belog. Kažu, nije Beli bio ništa kriv, nego popio koju travaricu viška, pa malo „pomišo pisme“.
I dođe taj trenutak. Kad svi smo se okupili oko česme, u pet poslije podne, kad prošao je „kućni red“, da ja šokirano kroz suze, zanosom ogromnog patriote, zakunem sviju časnom pionirskom riječi, bez „katanaca“ s prstima iza leđa,da nikom ne smiju reći, da mi je on, on koji nije mi dao krug s biciklom, rekao da Ne voli Tita!!!

Svoju laž sam potkrijepila suzama, i hajde sad ne povjeruj onoj koja bila je dvije godine za redom predsjednik razreda. I nije prošlo puno, da ibretio se komšiluk, da sastali se roditelji, da suočili se svi, da padnem ja na strogom „detektoru laži“, od onih što urlali su da nikada više ne smijem ni pomisliti, a kamo li glasno reći, nešto protiv vlasti. Za kaznu su mi bila iscjepana dva leksikona, i barem godinu dana slušala sam, Mogli smo zbog tebe svi na robiji završit !

Kako mi samo nedostaje to vrijeme.

Vrijeme, kada za baljezganje glasno iscijepaju ti se leksikoni, raja okrenu glavu od tebe, i nikad ne znaš, hoće li te neko čuti, pa da odeš na onaj otok i s Belim po cijeli dan kuckaš kamen.

Nema više toga… Danas su nam dali slobodu govora…

Govora? Jeli se to govorom zove? Kad bujica mržnje kao vulkan Etna se probudi, pa prospe jad duše, dok ukočeni i hladni prsti ne prestaju lupati po tastaturi. U najvećem zanosu i žaru, praznina duše se hrani mrtvim tijelima drugih…

Koji mrtvi? Čiji mrtvi, pitaš se? Moji ili tvoji mrtvi ? Jeli oni što su ih ubili moji, ili oni što su ih ubili tvoji? Čekaj, stani! Jadna ti je naša sreća, ako ćemo je hraniti mrtvacima, tvojim ili mojim…

Iako… ja, ne gledam ih tako. Za mene, u smrti nema pobjednika.

A pravda? Pitat ćeš me sada za pravdu…

A ja ću te pitati, ima li je na ovom svijetu? Za lovca je srna plijen i trofej, a za mene nedužna nježna i plemenita životinja što ljepotom svojom čuva naše šume. Nad ubijenom srnom, lovci će se smijati i slaviti pobjedu, a ja ću plakati. Meni će biti za osudu njihov smijeh, a njima, moje suze.

Isto je s ljudima. Za jedne je pravda ono, što za druge je zločin. I obrnuto.

Moj stari komšija, s vrha sokaka, ona žuta drvena kapija je njegova, je to znao.

U onom prošlom ratu, izgubio dva brata. Jedan mu poginuo u partizanima, a drugi u ustašama. Ostao on sam. I radio po cijeli dan na radnoj akciji. Gradio prugu Šamac- Sarajevo.

Prugu kojom vozi se naprijed. Naprijed sa živima, među žive.

A pravda ?

Pravda je kao srna, nekom suza u oku, a drugom meta za odstrjel…

(Nada Zovko/Mostarski.ba)