Home / Kolumne / Nada Zovko / O svemu ponešto: Probudi me Mirko…

Nada Zovko / O svemu ponešto: Probudi me Mirko…

Trudila sam se dobro zapamtiti bajke. Znala sam da pojedini dijelovi nekada će mi služiti u životu. Najviše pamtim bajku o Ivici i Marici, kada su bacali kamenčiće, da budu im putokaz na povratku prema kući. Od kamenčića su napravili stazu, da jednom mogu se vratiti.

Mislila sam, da ova će mi bajka služiti. Da označim put, da jednom kada se vratim, jasnije vidim i ne zalutam. Greška! Sve što napustiš, na ovaj ili onaj način, ili ne vraćaj mu se nikako, ili ne vraćaj se sa starim navikama. I ne budi ono, što očekuju od tebe da budeš.

Rekli su mi, da Grad ti sve može oprostiti. Sve osim jednog. Sve osim Uspjeha. A šta je uspjeh? Riječ! Isto je čitamo, a različito tumačimo. Ako kažem da meni je uspjeh, to što mogu disati, hodati, razvući usta u osmijeh, i prinijeti čašu vode svojom rukom da se napijem, da to se zove uspjeh, hoćeš li mi se smijati?

Hoćeš li reći da sam „malo pukla“, i da je slijedeće što ćeš od mene doživjeti, da te rukom vučem za rukav na Lenjinovom šetalištu, i dajem ti brošuru o brzom smaku svijeta i receptu kako sigurno ući u kraljevstvo Božje. Ne brini, nećeš me sresti!

Grad je postao alergičan na dobre vijesti. Ako ne kukaš, na muža, plaću, šefa, Ćovića, Bakira, raskopane ulice i „seljake“ u Mepasu,jednostavno nisi poželjan. Ako pokušaš reći, da si dobro, da si sretan, da trenutno nisi gladan, da voliš sebe i sve oko sebe, onda Mrš iz Grada!

Ne može tako! Ne možeš biti dobro! Moraš lagati, da bi se svidio onome ko je onako, reda radi pitao, Kako si? Moraš reći, Nije loše… nedaj Bože gore… a u sebi misliš, da mnogo je bolje ali ne smiješ reći. Jer ako kažeš da dobro je, vidiš snijeg iz očiju onog što pitao je, i vidiš ogromnu lavinu mržnje, onu najveću što kotrlja se zimi niz Alpe, i prijeti da te ubije.

I ja sam nekad ovako. Kukala, jer u kuknjavi svima si drag. Lijepe se za tebe dušebrižnici k’o muhe na ….. med . A poslije, kad kažeš da si dobro, razbježe se od tebe, k’o mi djeca što smo bježali od onih u razredu kojima higijeničari ponedjeljkom pronađu uši u kosi.

Bila sam kao oni, dok nisam upoznala Mirka.

Prije tri godine, smješten u jednu mirnu ustanovu u Srednjoj Bosni… teška distrofija mišića, neka rijetka autoimuna bolest, prikovala ga za kolica u dvadeset i trećoj godini života. Hodati ne može, ali rukama čuda stvara. Njegove slike, pršte od života, baš kao i on sam, i da ne vidiš ga u onim kolicima, da ga samo čuješ, rekao bi Ma ovaj mladić, i najjače stijene razbija.

Radoznalost mi bi jača od šutnje pa ga upitah ; „Mirko, kako si podnio, to što si u kolicima?“

Nisam ga iznenadila. Navikao valjda, na ovako radoznale.

„Vidi, nikad ti se ne uzme nešto, ako ti se neće još bolje dati. Ja ne mogu hodati, ali mi je snaga iz noga data u ruke. Zato imam duplu snagu… onu što Bog mi je dao u rukama, i onu što dao mi je iz noga. Da nije toga zar bi mogao ovako slikati!“

Probudi me Mirko. Skide mi maglu s očiju. I kontam, koliko bi njih u mom Gradu, prihvatilo da je Mirko sretan. Da misli zaista ono što govori. Koliko njih bi reklo,Ma pusti ga, priča šuplje.

A ne priča Mirko šuplje. Na putu, kroz Srednju Bosnu neki dan posjetih ga. Lijep dan, a nema ga u dvorištu. Kaže sestra, Mirko leži, otkazuju mišići, ne slika više.
Ogulila mu mandarinu iz Opuzena, i stavljam mu usta. Pitam ga najgluplje pitanje na svijetu; Kako si?

„Dobro sam. Pregledao me doktor jučer, kaže dugo nije vidio nekog s boljim vidom. Tako ti je to. Snagu iz noga i ruka, Bog mi stavio u oči, pa sad mogu gledati i diviti se, onom što sam naslikao. A ti, zašto plačeš?“

Putujem iz Grada, rekoh, pa mi žao…

„Nikad se nemoj vratiti sa starim navikama. Da su valjale, nebi otišla. Gledaj ispred sebe da ne padneš, da su oči trebale biti nazad, tamo bi ih Bog stavio“

I zato… ne bacam više kamenčiće da označe mi put, kad vraćala se kući…

Ako me pitaš, kako sam, reći ću ti da odlično sam, pa makar i naljutila Grad…

Odlično sam… zbog Mirka… koji probudio me…

(Nada Zovko/Mostarski.ba)

Facebooktwittergoogle_plusmail