Nada Zovko / O svemu ponešto: Prvi u ratu, zadnji u miru

Rekli su mi da si došao u grad. Kratko, na koji dan. Ja sam posljednja koju očekuješ večeras. Na kraju grada, u dijelu gdje ne zalaze ovakvi poput mene, u polu mračnoj kafani sa tamnim zastorima i prigušenim svjetlima, uz Džejevu „Nedjelju“pronađoh te. Osim izgubljenih ženskih duša, ili onih što svejedno im je, ovdje druge ne dolaze.

„Odakle tebe! Iako ne čudim se, nikad ništa nisam uradio za tebe i zato si došla da me vidiš. Oni za koje sam ginuo, nigdje nikoga.“

A ja gledam te. Lijep kao uvijek. Išaran kao slikovnica. Smiješ se, i sve se na tebi smije… samo oči ne. Nije tebe ubila Zenica prijatelju moj, ubili te oni, čija si imena tetovirao po sebi, pa ih sada prepravljaš u bilo šta, samo da ne podsjeća te na one kojima si vjerovao. Nekad sam čula, da revolucija guta svoju djecu, a sada sjedim s tobom kojeg je progutala. Prodali te prijatelju, sve logore, ubistva i kokainske puteve sručili na tvoja leđa. Kriv si! Nije da nisi, ali ko od nas nije kriv? Evo od nas ovdje, neka svako ko nema grijeha, uzme jedan kamen, i baci ga na tebe. Niko ne može! Ni ja, ni oni… niko nema, da za nešto nije kriv, da bez grijeha je.

„Kako misliš da za mene nisi ništa učinio? Skočio si u Neretvu da spasiš Medu, mog psa mješanca, donosio si nam hranu u ratu, zaprijetio cijeloj ulici novih komšija da ne smije nas niko krivo pogledati, i za Božić odnekle banuo sa bocom plina, poklon od tebe, za mene i moje.“

„Šta su ti rekli za mene? Mogu misliti, a i čitala si u novinama, svašta su pisali. Vidi, ako imaš momka, sigurno će te ostaviti, kad sazna da si sjedila sa mnom i to ovdje.“

„Neće me ostaviti. Imam momka, ali nemam papka. Rekli su mi i ovo i ono… nekom si heroj, nekom noćna mora. I nije važno šta su mi rekli, meni si onakav kakvog te ja vidim. Od svega što su mi rekli, ja sam samo zapamtila ono što govorile su one što u redu su čekale, da barem za noć, budu dio tvog života. A one su rekle, da najljepše se ljubiš.“

I pitam se sada, sjete li se nekada, besanih noći kojima harao je tvoj lik. Kada si bio prvi put ranjen, dok su te na Firulama krpili, po splitskoj rivi one su suze lile, jer život bez tebe, ne bi mogle nastaviti. Kada si drugi put ranjen, kad helikopterom su te prebacivali, ista vojska slomljenih ženskih srca, umirala je za tobom. Jedne su plaćale mise da ozdraviš, a druge su svako jutro bacale po jedan kamenčić preko kuće, za tvoje zdravlje, jer im je tako rekla gatara Aiša iz Kosora. A znaš li gdje su one sada?

Hajde, naruči mi nešto žestoko, teško je uz sok pričati o njima. Prve su ti prijatelju moj u crkvi nedjeljom, i dalje plaćaju mise, ali ne za tebe, nego da ne saznaju drugi, ono što mi o njima znamo, a najveći grijeh im je ako petkom ne jedu ribu. Za sve ostalo su bezgrješne. Prve su ti prijatelju moj, kad pripremaju bogate sofre iftarske, nose suknje samo ispod koljena, i boje se svugdje pojesti hurmašicu da u haram ne odu, da umjesto ulja na masti nije pravljena. Za ostalo su bezgrješne.

Ja nikada nisam bila tvoj tip. Nisam imala vremena ni da budem. Ja sam učila „Titovim stazama revolucije“ da pobijedim na republičkom takmičenju, i ja sam plakala, ali ne za tobom, nego za Boškom Buhom jer je goloruk jurišao na tenk. Ja sam čitala Dostojevskog i družila se sa pristojnim momcima, što poslije okrenuli su glavu, dok ti si onako, u prolazu znao ubaciti konzervu hrane preko avlijskog zida. A znam, da nije bilo u prolazu, nego namjerno si naišao.

I naručujem, pelinkovac, u mračnoj kafani u sumnjivom dijelu grada… gdje su jeger ledomat i komadić limuna za piće, abuzenze. Kažeš mi da ja sam dama, i da ovaj pelinkovac s tobom za stolom, nekako i ne ide baš.

A šta znači danas biti dama? Je li to onaj život za aplauz publike, i strah da kad predstava se završi, tamo iza kulisa ne vide se naša lica i suze bez maski. Ja ti prijatelju nisam iz te priče. Ja sam ti ono što ostane ispod vizitka, diploma, bunde i ove narukvice s rubinima. Ja sam ti ono što kaže „pamti dobre stvari, oprosti loše“. Je li se to zove duša, ili ludost, đavo će ga znati. Ja sam ti ona što pamti Medine uplašene oči dok tresao se od hladnoće kad spasio si ga iz Neretve, strah koji nisam imala više od kada rekao si da ne smije me niko krivo pogledati, i ona boca plina za Božić dok cijepali smo zadnju vreću drva.

Prodali te prijatelju… sve grijehe svijeta sručili na tvoja leđa. Ti prvi u ratu, a zadnji u miru. Nekada bili klaunovi oko tvog stola, danas zaobilaze ulicu kojom hodaš.

„Slušaj,evo ti moj telefon,pa javi se da sjednemo negdje na večeru, dok se ne vratim u Zenicu. I da provjeriš je li istina ono što su ti rekli o meni“

„Koje je li istina? Da si opasan, i da bolje mi je da klonim te se?“

„Ma jok to! Nego da provjeriš, je li istina ono što rekle su ti… da najbolje se ljubim?“

Ha ha ha. To je on! Onaj stari! Ovaj put mu se i oči smiju! Na šta život dođe, hej vi, što solile ste more u Splitu svojim suzama za njim, vi što prebacile ste jedan cijeli kamenolom kamenčića preko kuće kako vam je gatara Aiša iz Kosora rekla, vi od čijih su misa barem dvije kapele uspjele se sagraditi… sve vam džaba!

On je bio i ostao moj prijatelj…

Prvi u ratu… i

Prvi u miru… koji bi danas, umjesto vas, mene ljubio!

(Nada Zovko/Mostarski.ba)