Nada Zovko / O svemu ponešto: Put za negdje

Na putu za negdje,mnogo se toga usput sretne. I sve što sretneš bolje je, od uspomena što vuku te nazad, kao nekada u školi što vukla su me djeca za kapuljaču od plavog đubretarca. Uspomena neka za tamo dole, neka čekaju me ispod Starog mosta, dok se ne vratim iz svijeta jednom, umorna s dovoljno para u džepu, za prve trešnje kad u proljeće donesu ih na Tepu, i za sitne ćeife, što ostala sam ih željna kada u svijet sam polazila.

Na putu za negdje… srela sam sretne, zdrave i nasmijane žene, i sjetila se naših žena umornih lica, i tužnih pogleda. Sjetila sam se, drhtave  ruke s uputnicom u ruci, i osjećaja bespomoćnosti, zbog čekanja od bezbroj dana na  red za mamografiju, dok strah od tihog ubojice, sa tri slova , ubija ono malo života što ostalo je. Života ostalo malo, a rata kredita još mnogo.

Na putu za negdje… srela sam debele, lijene i zadovoljne mačke, što poluzatvorenih očiju sunčaju se na terasama prelijepih kuća okruženih zelenilom. Okretala sam glavu da što manje njihovo dobro podsjeća me na tugu životinja u mom gradu.  I sjetila se naših mačaka. Gladnih i preplašenih, što rebra im se ocrtavaju, dok molećivim pogledom čekaju komadić bilo čega, da prežive današnji dan.

Na putu za negdje… srela sam starce, vitalne i sretne. Uživali su u cvrkutu ptica i plavetnilu bistre rijeke. I sjetila se  starih, u našem gradu, kad iz izlizanih novčanika u apoteci vade zadnje što od penzije ostalo je, za najjeftinije tablete za tlak.

Na putu za negdje… slušala sam graju radosne djece u školskom dvorištu, s omiljenom užinom u ruci, dok s nestrpljenjem čekali su da školsko zvono, vrati ih u njihove klupe. I sjetila se naše djece, umorne i blijede, i sendviča đačkih od marku, s dva tanka koluta salame . Sjetila se pogurenih leđa od preteških torba, iz kojih učilo se ono, što neće trebati, tamo na putu za negdje.

Na putu za negdje… ljudi su pakovali velike  kofere za godišnje odmore. Osvajali su neka nova mora i planine svojim dolascima, i zaklinjali se da će iduće godine, na baš to isto mjesto, vratiti se opet. I sjetila se ljudi u našem gradu. Onih što pakuju kofere, da pronađu svoj komadić neba, tamo daleko od svog grada, gdje od svog rada možeš normalno jesti i živjeti.

Na putu za negdje…srela sam ljude što zvali su se prijatelji. Pružali su ruku, i kada tražila sam a i kada nisam tražila je. I sjetila se ljudi što zovu se prijatelji, u mom gradu. Oni što sklanjaju ruku, u strahu da ako posrneš, slučajno ne pridrže te. Oni što uvijek su tu kad vrijeme je smijeha, i što prvi nestanu, kad naiđe period suza.

Na putu za negdje…svega se usput sretne. Svega što podsjeti te, da Bog je dao oči naprijed, da ispred sebe gledaš. Da je drugačije trebalo, Bog bi ih na leđa stavio. I zato…gledaj naprijed, a jednom kad vratiš se, tada se s uspomenama druži.

Ti..uspomene…i prve trešnje s proljeća..

Pa polako o svemu ispod Starog mosta…

(Nada Zovko/Mostarski.ba)