Home / Kolumne / Nada Zovko / O svemu ponešto: Rat? Ne zanima me!

Nada Zovko / O svemu ponešto: Rat? Ne zanima me!

Iako je bio drugi mjesec, jutro je više podsjećalo na rano proljeće, nego na još uvijek zimu. Sunce zubato, ali ipak dovoljno ga, da zaslužena tri dana odmora, s dragom prijateljicom provedem u mirnom hotelu uz more, u lijepom Dubrovniku. A onda vijest na radiu, ubija, ledi nas nekakav neobjašnjiv strah, potreba da uz sebe imaš ono nešto uspomena od zlata, koji dinar i pasoš, ako trebalo bježati. U panici vrtimo sve stanice, neovisne medije, strane novinske agencije… i svi potvrđuju isto; “Jutros je Kosovo proglasilo neovisnost.”

Sjedile smo na Stradunu, nasuprot Orlandovog stupa, kojeg nismo ni primjetile, i svako malo onako uz kafu ponavljale: “Šta li će sada biti… Samo da rata ne bude opet… Samo da ne zapuca…”.

Ni divna hotelska soba s pogledom na more, ni predivno serviran švedski stol s ukusnom hranom, ni wellness s toplom morskom vodom, ništa značio nije, zbog straha što strujao je venama. Jedva smo čekale da odmor prođe, ako ga tako možemo nazvati,da se vratimo kući, i da vidimo šta će se desiti sada kad Kosovo je proglasilo neovisnost…

Bilo je to prije devet godina! Imale smo tada trideset i neku godinu. Koje smo samo budale bile! Nikad više Dubrovnik sa naših trideset i nekom godinom. Potrošena četiri dana u strahu… strahu od nečega. I gledam večeras opet Kosovo. Jeli rekao neko svoj lični stav, ili je to stav u ime cijele države? Pa se nešto provlači riječ rat… zveckanje oružjem… pa se nešto strah uvlači pod kosti, ovom jadnom napaćenom narodu, koji sretan je s utjehom: “Šuti dobro je, samo nek’ ne puca !”

Vidi ovo ! Osudi me sad…popljuj me, ali ja moram reći ! A reci i ti, biće ti lakše !

Ne zanima me!

A znaš li zašto me ne zanima? Zato što jednom sam prošla. A oni što pričaju o ratu, da bude dobro meni i tebi i tamo onim trećima, e oni nisu ništa prošli. Prošla sam prijatelju, baš kao i ti… i izbjegličke kartone, i bonove za hranu. Sreća je bila kad došla bi u velikim plavim vrećama polovna garderoba odnekle. A tuga velika, kad pronađeš desnu očuvanu čizmicu svog broja u jednoj vreći, a druge lijeve nigdje nema. U tuzi smo svojoj znali se čak nasmijati idejama, kako opstati. Kad pobjegli smo bilo je hladno, i bila je majica dugih rukava. A onda je rat oduljio, i otoplilo je, pa kontali smo odsjeći rukave, da ostavimo ih i prišijemo ih kad opet zahladi. Kleli smo se da kad rat završi, da nećemo više nikada okusiti sočivicu i riblju konzervu. I preživjeli nekako. Neki i nisu. Ubila ih tuga… ili oružje. Hej, isto to oružje, o čijem zveckanju se opet i govori i piše.

Znaš, bili smo nekad samo naivni glumci… neuki statisti u filmu koji režirali su oni čija djeca nisu stajala u redu sa zdjelom hrane, i izbjegličkim bonom na kojem pisalo je “ručak“. Oni su bili smješteni u vilama, a večerali u skupim restoranima uz obalu, kraj kojih mi smo samo šetali na večer, u onoj jednoj majici dugih rukava što ponijeli smo od kuće. U majici dovoljno jadnoj, da ni čašu vode nismo zaslužili da nam daju u restoranu gdje oni su večerali. A mi im se divili! Smatrali ih pametnim glavama koje će rat zaustaviti. Bili sretni što možemo ih gledati, nimalo ljuti zbog naše mršave porcije sočivice iz izbjegličkog restorana tog dana, i njihove pune trpeze najskupljeg restorana na obali. Mi im vjerovali! Obećali da branit će nas i odbraniti od onih drugih… i onih trećih. A sve bi bilo danas mnogo bolje da odbranili su nas od sebe samih.

I zato… Ne zanima me! I šta sad, reći ćeš, ako me ne zanima, da ne volim dovoljno ovu zemlju… ovu moju očevinu, i djedovinu moju. Baš zato što je volim, Ne zanima me! Znaš li, da oni i hoće da zanima i tebe i mene. Pričaju o zveckanju oružja, a čekaju tebe i mene da ga u ruku uzmemo. Ja i ti prijatelju! Ne njihova djeca. Ja i ti, i uperimo ga jedno protiv drugog. A znaš li zašto? Da bi oni mogli uživati u punim trpezama, a ti i ja ih polugladni gledati.

Ne znaju oni prijatelju moj da naučili smo nešto od prošlog puta.

Ovaj put ni glumci ni neuki statisti nećemo biti u filmu koji režiraju za nas.

Ovaj put, kad oružje u ruke nam davali, hajdemo za ruke se uhvatiti i u isti glas im reći:

“Ne zanima me !”

(Nada Zovko/Mostarski.ba)

Facebooktwittergoogle_plusmail