Home / Kolumne / Nada Zovko / O svemu ponešto: Tužna zemljo moja!

Nada Zovko / O svemu ponešto: Tužna zemljo moja!

Svako jutro sretnem starog dobrog komšiju Mišu. Udovac već nekoliko godina. Uvijek nasmijan, dođe mi on k’o Čedo Orlović nekad, da kaže šta je čuo na kraju Dnevnika, kakvo će vrijeme biti. Progovori on još poneku, ispriča koji liskaluk iz Lovaca od prije rata, i krene u tržni centar na kraju grada, onako pješke, da kupi ono što sniženo je, i što od penzije može mu doteći. A slabo izašto može doteći, najniža penzija, jednog od najboljih tokara u nekadašnjem Sokolu. Dobrovoljni davalac krvi, nikada ni dana na bolovanju, svake godine kad je trebalo pošumljavao Forticu, i išao na svaku radnu akciju. Uredan koliko mu to njegove godine dopuštaju, čista i nevješto ispeglana izlizana košulja, i stari dobro očuvani sako tamno-plave boje.

Komšija Mišo se nikad ne žali. Penzija mala, jedva kraj s krajem sastavlja, a opet kao da uvjerava više sebe, nego mene, često kroz priču spomene “Jest da je mala, ali šta bi da je nema nikako! Opet drukčije je, kad znaš da će ti je poštar svakog mjeseca donijeti.”

Nismo ni svjesni kako dobri ljudi žive među nama, i preživljavaju, kao kad tresemo stolnjak preko balkona od mrvica kruha pticama, tako mrvice milostinje oni što zovu se Vlast, bacaju po njima.

I sretoh jutros Mišu u onoj novoj mesnici što otvorila se nedavno. Nasmijan kao i uvijek, ali blijed u licu. Kaže, zahladilo jutros, osjeverilo, a i vrijeme je više. Dosta je bilo ljeta, i našeg ćelopeka. Uze nešto u bijeli papir umotano i zavezano u malu bijelu kesu, zahvali se ljubazno, i prije nego izađe, naglasi mi da obavezno pozdravim starog, jer je nekad u Lovaca stotinu rakija s njim popio.

“Fin neki čovjek. Vi ga poznajete? Pitao da mu ostavimo kosti ako nije problem ponekad. Tako da ostavimo njemu, i još jednom čovjeku, što drži kerove lovačke. Sigurno i on ima ćuku?” – upita mladi mesar, rodom iz Nevesinja.

I stegnu me nešto. Srce nije, već odavno zgazio ga ovaj Grad. Stegnu i napravi od mene lažljivca.

“Mislim da ima psa. To je moj komšija Mišo.”

I sve proleti kroz glavu,… i Mišina uvijek tačna po njegovom bolnom išijasu izrečena vremenska prognoza, i njegovo detaljno opisivanje ručka koji je one subote kad žurila sam negdje napravio. A bila je to riža, zalivena juhom od iskuhanih kostiju, koju možeš jesti kako on reče dva dana.

A onda me tuga vrati u stvarnost ludila u kojem živim. U Dnevniku tačno u podne, zadihana i usplahirena novinarka izvještava: “Na masovnom protestu penzionera okupilo se njih nekoliko hiljada. Protest osigurava mnoštvo jakih policijskih snaga.”

Tužna Zemljo moja!

Mnoštvo jakih policijskih snaga, na mnoštvo gladnih oronulih starih ljudi!

I kroz glavu mi prođe u sekundi Mišo… vrijedan tokar… ni dana bolovanja… darivao svoju krv… pošumljavao bez pare i dinara naša brda… gradio ceste u Zemlji ovoj… preživljava od kostiju što ne naplati mu mesar i od riže, mislio reći ono iskreno jer nije da neće nego ne može se više, preživjeti od mrvica. Mrvice kruha su za ptice, a Mišo je čovjek, nije ptica, samo im je to mislio reći.

Ali ni to ne smije! Pobrinuli se da ni to ne smije reći komšija Mišo!

Poslali mnoštvo jakih policijskih snaga!

Da mogu i ovo malo bi mu uzeli!

Da im išta vrijedi sebi bi uzeli… i mrvice što se penzija zove, i kosti što mesar mu ne naplati…i rižu… i staru izlizanu košulju…

Tužna Zemljo moja!

Šta mi to od tebe napraviše…

(Nada Zovko/Mostarski.ba)

Facebooktwittergoogle_plusmail