Nada Zovko / O svemu ponešto: Umro! Pa se poslije kaj'o!

Samo piši ono što misliš, i ne boj se! Neko mi je šapnuo, onako usput, ne znam ni gdje ni kada je to bilo. Strah je odavno postao ono što vučemo za sobom svaki dan, nešto poput onih tregera što nosili smo kao djeca, da nam ne spadnu pantale. Da ga nije, njega straha, izletili bi nešto što ne treba, i pali bi zauvijek, baš kao pantale kad skinu nam tregere, ono davno nekad, kada bili smo djeca.

Ti i ja, drndavi autobus, i noćna vožnja prema Zagrebu. Ja pošla onako, da na trgu Jelačića Bana, popijem mali makijato, dok gledam u rep. Rep od konja kojeg jaše Ban Jelačić.

Ti, na kontrolu, gore u Zagreb, u privatnu polikliniku, u kojoj sve je skupo, ali za zdravlje ništa nije skupo, jer strah od metastaza je puno skuplji, i zato uvijek odnekle pare se pronađu, čak i kad ih nema.

Noć je duga i dosadna, put preko Knina loš, ali karta jeftinija, i bolje je kupiti jeftiniju kartu, a naručiti skuplje piće, i uslikati se na sred Trga, i objaviti na fb, da svi vide, kako meni je dobro.

A je li mi dobro? To nije važno! Važno je da drugi vide, i misle da mi je dobro. Objavit ću deset slika. Za inat!

“Za inat je kenjac, krep'o, pa se poslije kaj'o”.  Ovo mi je otac govorio, cijelo djetinjstvo. Nikada nisam mogla shvatiti, kako se krepan kenjac može kajati?  Sada shvatam! I mi, kao ovaj kenjac, krepani, a dovoljno živi da se kajemo.

Sve su se teme izredale, od loših muškaraca do celulita. Šta ćemo sada? Hoćemo li o ratu? E vala mogli smo, kad smo o svemu, moramo vala malo i o ratu. Ali, mi na neki naš način, nekako pošten i iskren, nekako dječije lucidan, nekako samo ovom našem Gradu poznat način, da pravdaju se oni koji nisu krivi.

“I mi smo odmah iza rata, zamijenili stan, ali stare komšije su divne, i sad mi ih drago vidjeti.”

“Moj otac je bio u logoru, i stvarno nisu ga bili treba pošteno reći, samo je smršao 30 kila za dva mjeseca kad je izašao, na razmjenu”

“Ma i mojima su pomagali tvoji, kad su bili u logoru, donosili im hranu neki, ali poslije su ono znaš, gledala si na vijestima, ubijeni”

O Bože, kako smo dobre nas dvije. Ili smo dobre ili lude. Šta god da je, srce nam zatrovano nije. Nas dvije, u noćnoj vožnji prema Zagrebu, u drndavom autobusu po lošoj cesti, peremo grijehe nekih drugačijih od nas. Nas dvije, jedna s metastazom u tijelu, a druga s metastazom u duši, tražimo dobro, tamo gdje dobra najmanje je.

I mene stid mene. Stid me, a ništa kriva nisam. I sjetih se da, nekad mi je neko rekao, a ne znam ni kad ni gdje, da pričam i pišem ono što mislim, i da se ne bojim. To je sigurno Bog bio. Da je bio neko drugi, do sada bi mu lika se sjetila, kad branio me od svega lošega.

“Molim Vas, ne maltretirajte pitanjima gospođu više. Bolesna je, ide na pregled u Zagreb, ne prenosi ni sudzuk ni cigare, to je moja sestra. To što nam putovnica i pasoš nisu isti, ne znači da ne možemo biti sestre!”

Naljutila sam ga. Carinika, koji možda i nije bio kriv, radio je samo svoj posao. Bio je on tu noć, žrtva i lošeg Dejtona i različitih putovnica, i naših metastaza, i celulita… i svega ostalog. Naletio, u pogrešno vrijeme! Sreća, bio pametan, vratio dokumente, pomislio “Stare cure niko ih neće pa živčane”, okrenuo se i izašao iz autobusa.

Zagrebački kolodvor, sa najčudnijim putnicima na svijetu, ovaj put nije bio nimalo zanimljiv.

“Evo ti moj Hrvatski broj mobitela, ako ti budu radili operaciju odmah, javi se , ja sam nulta pozitivna, mogu ti krv dati. Čuvaj se… javi se obavezno… Sretno”

Ostalo joj nisam tada rekla. Ostalo sam rekla ono u sebi, dok pila sam makijato  na Trgu, tik preko  puta repa od konja  Bana Jelačića, u predivno proljetno sunčano jutro.

Rekla sam, da više nikada niti jedna utakmica i niti jedan koncert, neće od nas napraviti onog kenjca…

koji je Za inat onim drugima umro…

Pa se poslije kaj'o!

(Nada Zovko/Mostarski.ba)