Nada Zovko / O svemu ponešto: Uzalud vam trud glasači!

Ja ću glasati za našeg. Nek je naš pa makar i najgori. Ne može naš ne valjati. Zaokruži našeg! Jer kad naši dođu na vlast, e onda mogu šta hoću. Tako su mi rekli. Tako obećali. Nije da sam ja htio u stranku ući, ali ako nisi u stranci, s našima, nigdje te nema. Onda si ničiji.

I priča on meni o našim… i o njihovim… i o mojim. Uvjerava on sebe, više nego mene. A teško mu uvjeriti dušu, da dobro jer, jer dobro nije. Bio mu predizborni skup, pa on taze obrijan, s novom kravatom u prvim redovima. Pogled mu ozbiljan, a tup. Gleda, a ne sluša. Piše meni, da izaći će ranije da sjednemo satak, na kaficu i na orahovaču jednu. Čuj orahovaču? Gluho bilo! Još po mraku, još oženjen, još sa mnom, još u u stranci s onima koji nisu ni naši ni moji.

Valjda treba mu orahovača da svari, ono što gutao je dva sata, u prvim redovima da ga kamera bolje uhvati. S novom kravatom oko vrata. Skupom. Kupio mu onaj portir što zaposlio mu je kćerku da peče kafe. Šta ćeš bolje. Državni pos'o. Moći će kredit dići. Šta ima veze što je njegova kravata, pola njene plate plaćena.

“Jesi me dugo čekala? Konobar, ponesi dva hladna oraha, stavi po dvije kocke leda?”

Došla sam dovoljno dugo prije tebe, da popijem dvije sama, pripitoj je lakše shvatiti te. Čuj orahovača, a Ramazan? Ali, dobro je, ovdje na mojoj strani te neće niko vidjeti, možeš ih slagati da si zaglavio na iftarskoj sofri kod prijatelja nenadano. Ali… šta ćeš sa sobom? Kako ćeš slagati sebe? Prodao se ti druže, za malo para. Oprosti… preletih..ipak mi je ovo treća po redu, pa malo “pomišah pisme”, nisi ti drug, ti si prijatelj, ovdje u kafiću u mom dijelu grada, inače si gospodin kad je puno raje oko nas. Čuj raje? Opet ja preleti. Inače si dakle gospodin među gospodom.

Ali dzaba sve… Uzalud ti trud. Zaokružio ti onog svog. Nek’ je svoj pa i u gori vuk. Tako kažu. A ja ne kontam. Ne kontam ja ko su moji, a ko naši… a ko vaši. Ne kontaš ni ti. Zato ti trebam ja. Da progovorim s tobom uz hladnu orahovaču, ono što ne pričaju ti naši i vaši. Ne pričaju bolan, jer ne znaju oni o našim liskalucima ništa. Ne znaju oni ništa o našem Gradu.

Hajde naruči još jednu. Majke ti, jesu li se tebi jele šljive dzanarike kad smo ih krali u Mišinoj bašti? Mene su uvijek zapale polu-zrele, jer po mraku ništa ne vidiš, ali bilo je fora ukrasti. Jesi li ti preplivavao Neretvu onako, ili nisi im'o para za ulaz na bazen, pa se uvaljivao s Neretve?

To mi nekako ostalo nejasno sve ove godine… iako danas više nije ni važno. Ali ja volim onako s tobom otići u te godine, jer nemam u Gradu više s kim. Volim se sjetiti kako smo kosu učvrščivali s pivom, jer je Valera bila skupa, i kako smo sve mirisale na isti Tramp parfem, što za posebne prilike ukrademo mami. Crtale smo crnim tupim kreonom umjetne mladeže po licu, i bezbojnim lakom krpili skupe Jasna hulahopke. Pile smo zimi čaj s rumom, jer je mirisao na kolače, pa napije te, onako nenadano, i rasplače zbog još jedne korpe, što uvalio je frajer iz snova. Čitaj papak sa Mazoljica, zadnji red kuća, kamen može dobaciti gdje pisalo je “Tito volimo te “.

Nisi sretan. Hajde priznaj!

“Eto nisam! Pa šta ću sad? Hoću li sada ostaviti naše pa glasati za vaše? Ipak, nek je moj, pa makar i najgori! Sve su mi dali, da nisam glas'o za njih, gdje bi? Ti misliš, da se meni sviđa ovo što rade, ovo o čemu pričaju?”

Njemu se ne sviđa. Ali, on se prodao. Stavio na sebe etiketu s cijenom. Oni ga kupili. Za male pare. I napravili od njega ono što im treba. Kao mi kad smo na likovnom od plastelina pravili Pinokija i mitraljez za Boška Buhu.

Pobjegne im Pinokio ponekad. Na orahovaču… da niko ne zna… i na čašicu razgovora sa starom rajom… o džanarikama i virovima na Pijesku, odakle se uvaljivao na bazen, jer nije imao za karte.

Pinokiju je narastao zadnjih godina nos. Jer je lagao, i laže i dalje, ali njemu ne smeta, jer su njegovi glasali za njega, zaokružili ga jer je njihov. A važno je da je tvoj, pa makar i najgori.

I zato… Uzalud vam trud glasači…

Za Pinokija su dunje žute…

(Nada Zovko / Mostarski.ba)