Categories: Kolumne, O svemu ponešto|Published On: 15/2/2018|

Nada Zovko / O svemu ponešto: Valentinovo i 14. Februar

Jučer si dobila najveći buket iz najskuplje cvjećare u gradu. Crvene ruže s plišanim laticama, bile su njegovi saveznici u igri laganja, kada o ljubavi je riječ. I čestitka sa zlatnim natpisom Valentinovo, uz koju on svojom rukom dodao je svoje ime, potvrdila je farsu onog što rekli su ti, da zove se ljubav. Uspjela si i ovaj put, uvjeriti one što tvojim očima gledaju, da Bog je baš tebe nagradio sa njim, tako posebnim. Dobro je prošlo. Niko posumnjao nije, u lavine tuge što zatrpavaju te, svakim danom sve više i više. Dobro je prošlo. Uspjela si na kratko utješiti sebe neutješnu, da on je dobar, kakvih sve lošijih ima. Važno je kažeš da te voli. Da u kuću donosi pare, plaća račune,i nosi teške kese iz prodavnice.

Važno je da tebe on voli, kad već ti ne voliš njega. Bojala si se ostati sama. A sada si, sama uz njega. I kod njega je isto. Važno mu je da donosi plaću, i plaća račune. Barem nešto korisno, kad već ljubavi nema. Oboje u predstavi, što zove se ljubav, a od ljubavi je predaleko. Predstava za aplauz publike, od rodbine, prijatelja pa čak i slučajnih prolaznika.

Jučer je bilo Valentinovo. Nekako su ti nakalemili u glavu taj praznik, što obasipa crvenim srcima, ogromnim buketima cvijeća na koje zakačene su cedulje s porukama ljubavi, a na koji, ruku na srce i nisi navikla se baš. Ne smiješ na glas reći to, jer obasut će te bujicom gnjeva, da i za to kriv je Tito, komunizam, socijalizam…

Navikla si da baš na taj datum kad Valentinovo je, da ti na glavu stave pionirsku kapu i crvenu maramu u čvor vezanu, da nešto izrecituješ ili otpjevaš, u čast godišnjice oslobođenja Grada. I umjesto radosti zbog ovih velikih plišanih crvenih ruža iz najskuplje cvjećare u gradu, tvoja radost je odšetati u prošlost i sjetiti se onog crvenog karanfila što pažljivo si ga nosila u ruci do Partizanskog groblja, kad išla si sa školom u koloni, dvoje po dvoje. Danas, ni spomenuti ne smiješ s kojim si žarom učila napamet recitacije o oslobođenju svog Grada, baš na dan isti, kad Valentinovo je.

Rekli su ti, a ti im povjerovala, da sve ono nekada… i karanfil, i plava pionirska kapa, i crvena marama, i braća Fejić… i Balorda Mladen… i Zahirović Laca… i ostala ista raja, da bili su pogrešni.

Rekli su ti, da na taj datum ostalo je samo Valentinovo, srca i buketi, i ono što zove se, a ne liči na ljubav. Barem kod tebe, na ljubav ne liči. Iako, čestitam ti. Uspjela si i ove godine odigrati dobro predstavu, i dobiti aplauz od onih, što ljubav skrnave na isti način kao i ti.

A sada, kradom… da ne primjeti niko, izvuci stari gramofon sa tavana i najdražu od prašine pobijeljelu ploču, i pusti tiho da ne čuje niko, za svoju onu od nekada prije Mostarsku dušu, onu našu što pjevali smo na isti dan kad i Valentinovo je… “Kada bi naša pjesma znala, o kad bi pjesma mogla da vrati, svog bi dječaka dočekala jedna tužna Mostarska mati…“

(Nada Zovko/Mostarski.ba)

Related Posts