Home / Kolumne / Nada Zovko / O svemu ponešto: Život ispod perike

Nada Zovko / O svemu ponešto: Život ispod perike

Ni Miru nije zaobišao. Odakle,  kako… niko ga od roditelja nije imao,  ni braća ni sestre. Barem niko od njenih do sada. Teško ko ga može ovdje zaobići. Kad nastupi tuga i jad,  kad suze budu jedino društvo uz prvu jutarnju kafu,  kada račun od struje danima čeka zadnji dan pred isključenje, i kada strah svako malo kucka po ramenu,  tada pojavi se on. Neman sa  tri slova, podmukla a jaka, što smije se vojsci koja napada ga. Vojsci istog imena a različitih brojeva. Dvanaest, šesnaest ili dvadeset… kemoterapija.

“Upeklo danas. Ostale mi još donje stepenice izdžogirat, i gotovo. Nije što sam umorna, nego izgori ispod ove perike.”

Umjetna kosa, neke približne boje kakva bila je Mirina prije kemoterapija, i ispijeno sivo lice, po kojem se slijevaju kapi znoja što naviru ispod perike. Ali ne da se. Karmin boje mesa, kojim pokušava nas uvjeriti da dobro je. I da ona može to, za šta joj plaćamo. Da može čistiti haustor svako sedam dana.

“Miro, hajde uđite kod mene… sjedite malo, popijte Cedevitu, odmorite.”

” Hvala ti sine. Nego, hoće li ti iko dolaziti sada? Da skinem periku… samo zaključaj dvaput, da neko ne bane a ja bez perike”

Obrisa znoj Mira. Odahnu… skide periku. Popi veliku čašu vode, odjednom. Neće sok. Rekao joj doktor poslije operacije u Zagrebu, voda je najzdravija. Vadi pisansku teku tankih korica, sa likom Štrumfa i Štrumfete. Kaže, bile na akciji u Konzumu, po marku. Tužnog pogleda stavlja minuse. Po tri, četiri… i više njih… minusa.

“Uvijek isti ne plaćaju. Evo da nemaju, ni pola jada, nego najteže mi je pokucati onima koji znam da rade i imaju, a ili mi zalupe vrata, ili kažu: “Nama čistačica ne treba”. Napadnu me, kažu ne očistim dobro, a ja očistim onoliko koliko životom mogu, i onoliko koliko mi plate da mogu deterdžent barem jeftiniji kupiti.”

Gledam joj kosu paperjastu kratku i rijetku. Modre ruke od braunila, i bilježnicu tankih korica sa Štrumfovima, iz koje viri narandžasta boja novčanice od deset  maraka.

I razmišljam, koliko mora čovjek u sebi mržnje nositi, kada ima potrebu vagati u pola grama, kako je Mira ove sedmice očistila stubište. Zna li taj neko, da pedeset je maraka tegla meda s nekim travama što pravi Mujo iz Visokog, a što rekli su da pomaže, kod ove nemani od bolesti sa tri slova. Zna li taj neko da Miri je ovo tek peta kemoterapija, a propisali joj šesnaest, i da trese se kao list na vjetru po cijelu noć od straha, da ne desi se ovdje kao u Sarajevu, da nema lijekova što ubijaju ovu neman u njenom tijelu.

“E da meni nije Žitopromet propao, nikad ja ne bi kucala po njihovim vratima, za deset maraka, i trpila njihovu djecu što bace mi kesu od čipsa pred noge, a ja tek pomela. I prođu pored mene, i ne pozdrave. Nas smo oboje radili u Žitoprometu. I muž i ja. Dobre plate bile, mogli smo svake godine i na more otići.”

I gledam joj sjetu u očima. I ravnodušnost koja postoji u pogledu samo onih koji žive u ovom našem Gradu. Ravnodušnost, koja govori “borio se ne borio, ovdje ti je isto”. Umor, ne od života, već od životarenja. I ponos. Iznad svega ponos, da svojim rukama zaradi, ne posuđuje i ne moli, već plati iz svog džepa med s nekim travama,  pedeset maraka Muji iz Visokog.

“Je l’ ovo tebi neko kuca na vrata?”

Problijedi… od straha,  od stida, a ponosna, zgrabi s fotelje svoju tešku periku, i stavi brzo na znojnu mekanu paperjastu kosu. Ustade, ode… da pomete još ispred vrata šta je ostalo, i ako sretne nekog od onih s minusima od nekoliko mjeseci što ne plaćaju, da ponizno ih upita… ako žele… i ako mogu…

Ne zbog sebe… nego zbog onog kredita, što ima ga još dvije godine…

Da može mirno otići… a da ne ostavlja svoj teret djeci na leđima…

(Nada Zovko / Mostarski.ba)

Facebooktwittergoogle_plusmail