21. godina od smrti Hivzije Hasandedića: “Historija se ponavlja, ali na našu štetu”

Hroničar bošnjačke kulture Hercegovine

Hivzija Hasandedić i Alija Izetbegović su naša dva autoriteta koji su, svako na svojim poljima djelovanja, bili od onih koji su značajno proaktivno utjecali na vrijeme u kojem u živjeli i na procese u kojima su učestvovali.

Prvi je rođen 1915. u Seonici između Jablanice i Konjica, a drugi 1925. godine u Bosanskom Šamcu. Obojica su se školovala u Sarajevu, a svoj obimni istraživački, naučni i spisateljski opus su gradili iz manjih tekstova ili radova koji su kasnije postali pravi mozaik.

Božijim određenjem Hivzija i Alija su preselili istog dana, 19. oktobra 2003. godine. Iz tog razloga Medžlis IZ Mostar godinama kroz učenje hatme za naša dva velikana obilježava ovaj datum.

U povodu 21. godišnjice smrti Hasandedića podsjećamo čitaoce portala Mostarski.ba na njegov posljednji intervju objavljen u časopisu za kulturu Beharistan (br. 3/4 ljeto/jesen, 2001.) kojeg je uradio rahmetli Enes Ratkušić pod nazivom “Odgovornost intelektualca je najveća”.

Učio od najvećih bošnjačkih autoriteta između dva svjetska rata

Iz ovog intervjua možemo nazrijeti ozračje koje je vladalo na prelazu u drugi milenij i prepoznati dalekovidnost Hasandedića u detekciji dešavanja u budućnosti na osnovu istraživačkog iskustva i prepoznavanja procesa koji stoljećima traju, a odnose se na smanjivanje bošnjačkog životnog prostora.

Hasandedić Gazi Husrev-begovu medresu i Višu šerijatsko-teološku školu završio je 1939. godine čime se uvrstio u prepoznatljivu generaciju bošnjačkih intelektualaca koji će vrlo uspješno djelovati u okolnostima komunističke Jugoslavije u skoro svim društvenim naukama i institucijama.

Razloge njihovog kvalitetnog rada i upornosti nam otkriva Hasandedić u odgovoru na Ratkušićevo pitanje šta je utjecalo na njegovu orijentaciju za izučavanje prošlosti – sklonost ili karakter školovanja:

“Svakako da moje sklonosti nisu bile presudne. Istina, od malih nogu zanimao sam se za prošlost kraja u kome sam rođen. Moram naglasiti da je i ukupna atmosfera u školama, koje sam pohađao, utjecala na moj duhovni i intelektualni razvoj. Osam godina sam slušao predavanja iz historije, geografije, njemačkog jezika, glasovitog Hamdije Kreševljakovića, o čijem doprinosu nauci i izučavanju naše prošlosti ne treba posebno govoriti. Tu je i Hamdija Kapidžić, pa Mehmed ef. Handžić, koji je u ono vrijeme bio najjači islamski teolog. Moji profesori su bili i Šaćir Sikirlić i Ahmed ef. Burek, koji nije pisao, ali je dobro znam, bio široko obrazovan, da nije bilo teme o kojoj, bez obzira na oblast, nije mogao da meritorno da govori. Utjecaj na moje duhovno oblikovanje imali su i poznati mostarski intelektualci, kao što je muftija Džabić, Husein (Husaga) Čišić, kadija Smail Serdarević, Bešir Pintul, Mehmed Udovčić, Smajil Ćemalović i drugi, sa kojima sam imao vrlo čestu komunikaciju.”

Čitanje historijskih procesa

Hasandedić je iza sebe ostavio 430 bibliografskih jedinica različitog sadržaja. Sakupljao je građu pisanu na papiru, u vakufnamama, sidžilima, medžmuama, starim novinama i knjigama, ali i pisane tragove na kamenu, na nišanima. Njegov najplodniji period je bio dok je radio u Arhivu Hercegovine između 1956. i 1976. godine. Težina njegova životnog puta je bila u tome da je posjetio, zabilježio i istražio gotovo svu islamsku baštinu Hercegovine, a tokom 90-tih je svjedočio skoro čitavom njenom uništenju u trostrukoj Agresiji i kroz organizovani kulturocid. To je na njegovo zdravlje uticalo jako negativno te ističe da ne može da spava ni danas, iako je to rušilaštvo i ubijanje prestalo.

Hasandedić nije bio naučnik zarobljen u jednu struku, nauku, a niti ograničen unutar političkih granica. Zbog toga je i dalje nezamjenjiv u istraživanju islamske baštine Herceg-Novog i njegove okoline te Imotske krajine i Makarskog primorja koje je bilo 212 godina u okviru Bosanskog ejaleta.

Hasandedić se “s pravom pita, da li se radi samo o nastavku dobro osmišljenog plana našeg potpunog uništenja. Dosadašnja praksa, povijest na ovim prostorima, uči nas da nas Bošnjaka nakon progona sa nekih prostora, poslije, ni u periodima mira, više nije bilo. Taj proces našeg stalnog potiskivanja se samo nastavlja, i ne vidim inicijative da se to zaustavi. Historija se ponavlja, a nju bez razloga ne nazivaju ‘učiteljicom znanja’”, smatra Hivzija te zaključuje “Historija se, dakle, ponavlja, ali na našu štetu.”

Na preciznije pitanje Ratkušić o tome da postoji pravilnost u ponavljanju historijskih događaja Hivzija pojašnjava da se “radi o dobro osmišljenom planu. U jednom dokumentu sam pročitao, piše neki Petar Šobojić, kako je osvojen Herceg-Novi 1687. godine. Kad su, uz pomoć pape, krstaši ovaj grad osvojili, prvo su poubijali muškarce. Onda su oko 1700 žena i djece odveli u Napulj i prodali kao roblje. Šta je s njima bilo? Poubijano, pokršteno, prostituirano. Te činjenice se i ne skrivaju. O tome postoje dokumenti. Oni se naprosto hvale krštenicama iz 1720. godine kada su muslimani, koji nisu uspjeli pobjeći prema Vitini i Ljubuškom, na silu pokrštavani. To je dobro obradio dr. fra Vejko Vrčić, u knjizi Dvjesto godina turske vladavine Imotskom krajinom”.

Dalje Hasandedić pojašnjava stanje u Požeškom sandžaku gdje je bilo preko pedeset džamija, a nijedna nišan nije ostao.

“Vjerovati sad da u svemu tome nema plana doima se isuviše naivnim. Za slučajnost tu jednostavno ne može biti mjesta. Sagledavajući te činjenice, njihov zlokoban ponavljajući slijed ne mogu biti optimista. Mi, naravno, umnogome doprinosimo vlastitoj nesreći.”

Ukazuje na istraživače koji više improviziraju sjećanjima negoli proučavaju činjenicama

Njegovo dubinsko razumijevanje historijskih procesa ima čak i geopolitičku dimenziju kroz tvrdnju da je “naša sreća je samo u činjenici da se principi koje mi kao narod već stoljećima baštinimo, koji u suštini jesu islamski principi tolerancije slučajno podudaraju sa demokratskim načelima savremene civilizacije Zapada.”

Hasandedić za proces vjerskog otuđenja Bošnjaka od vrijednosti islama najodgovornije smatra inteligenciju koja “bez obzira na okolnosti, koje su bile izuzetno teške, i čiji utjecaj, naravno, ne smijemo zanemariti. Ali, inteligencija se baš u temeljne probleme i bitne stvari od značaja za naš opstanak nije mješala.”

Za argumentaciju ove teze navodi primjer šutnje kada je Austro-ugarska uzurpirala Lakišića harem za izgradnju željezničke stanice.

“Oni su šutjeli, kao da se taj problem njih ne tiče. Išli su linijom nezamjeranja, šta je, dakako, najpogibeljniji način postojanja, način koji osigurava privremenu egzistenciju, bez perspektive. U vrijeme socijalističke Jugoslavije takav odnos se ispoljavao u još drastičnijoj formi. Dobar broj intelektualaca se i danas tako ponaša.”

Na pitanje šta savjetuje omladini Hasandedić kaže da ozbiljno i krajnje odgovorno izučavaju dokumente.

“Zabrinjava me činjenica što značajan broj naših istraživača više improvizira sjećanjima negoli proučava činjenice”, te poručuje da moramo iskoristiti blago koje posjedujemo navodeći djela šejh Juje.

Prema naučnoj zaostavštini Hasandedića u Hercegovini se i dalje obnavljaju džamije i drugi vakufski objekti koji su srušeni u različitim nasrtajima na našu arhitektonsku baštinu. S druge strane, žalosti nas činjenica da novije generacije naučnik, čast izuzecima, uglavnom recikliraju ono što je upravo on dokumentovao. Dostupnost ogromne arhivske građe u Turskoj je generacijski izazov za našu akademsku zajednicu kroz koji ćemo, nadamo se, još više spoznati veličinu djela Hivzije Hasandedića.

Piše: Sanadin Voloder

(mostarski.ba)