Ahmet Kurt: Pravoslavni stanovnici mahale Carina uz Carsku džadu na sjevernom izlazu iz Mostara

Piše: Ahmet Kurt

Ulaskom Omer paša Latasa u Mostar 29. januara 1851. godine nastaju nemirna vremena za stanovnike Mostara. Ta neizvjesnost i strah povećava se rasplamsavanjem ustanka u istočnoj Hercegovini 1875. godine.

Nemir se posebno uvlači u avlije i bašte muslimanskih stanovnika koji su imali kuće uz Carsku džadu (danas Titova ulica) na sjevernoj periferiji grada. Posebno strahuju za svoju žensku čeljad i nevolje koje bi ih mogle dopasti od raznih skitnica, protuha i zulumćara koji su hodili Carskom džadom.

Zato kuće uz ovu cestu prodaju novopridošlim pravoslavnim stanovnicima grada. Tako su, vremenom, od današnje raskrsnice Braće Brkića i Titove ulice, pa do Željezničke stanice, s lijeve strane (područje omeđeno žutom linijom na karti) vlasnici svih kuća, uz poneki izuzetak, postale pravoslavne porodice: Čokorilo, Šola (više kuća), Krulj, Petrić, Bjelobrk (više kuća), Belović, Antelj, Milović, Kuzmanović, Karan, Samardžić, Kandić, Raše, Ivanišević, Radulović, Balorda, Vukan, Zurovac i Lozo.

U svim bosanskohercegovačkim gradskim sredinama za vrijeme Drugog svjetskog rata mnogi Bošnjaci, iz najdubljih vjerskih pobuda, su krili i spašavali Srbe, samo se o tome slabo pisalo u socijalističkog historiografiji. Nešto više publiciteta davalo se zaštiti Jevreja.

Tako su se za vrijeme ustaških racija u našoj kući krile porodice bačvara Radulovića, pa majka i sestre narodnog heroja Mladena Balorde, pa Ivaniševići, Zurovci i Loze. U nešto južnijoj kući muderisa hadži kurra hafiza Muhameda Kurta krili su se Srbi iz najbližih kuća. O tome je ostalo zapisano jedno sjećanje Hame Grebe, oca prof. Zdravka:

“Ja i Salko Fejić iz razbijenog prvog odreda 1941. godine spustili smo se preko Mazoljica u grad i sklonili se u kuću Kurtovih. Tu smo zatekli sav srpski komšiluk koji se tu okupio, a Husnijine (vijećnik AVNOJ i ZAVNOBiH 1943, hafizov sin) sestre Šemsa i Atifa brinuli su se o tom svojevrsnom zbjegu usred grada.”

Tome se nikad u mojoj porodici nije pridavala neka posebna važnost, to je bila sasvim normalna i razumljiva potreba pomaganja ljudima i komšijama u nevolji. Naravno pomagale su i mnoge druge komšijske bošnjačke porodice, a ne samo moja.

(Mostarski.ba)