Ratna bolnica Mostar: Smrt je plesala po hodnicima

Danas kada obilježavamo Dan Ratne bolnice Mostar dobro se prisjetiti svjedočanstava o tom periodu rata i agresije na Mostar od onih, koji su svojim očima vidjeli i doživjeli sav taj ratni horor.

Iz prve ruke.

Evo kako u svojoj kratkoj priči “Smrt”, koja je objavljena u knjizi “Pisanje između redova” o fenomenu smrti u kontekstu Ratne bolnice Mostar svjedoči poznati mostarski novinar Faruk Kajtaz…

SMRT (dio)

Nigdje se prijeteća prisutnost smrti nije mogla jače osjetiti nego u mostarskoj Ratnoj bolnici. Termin bolnica bi se u ovom slučaju trebao dosta uslovno uzeti, obzirom da je to bila tek improvizirana zdravstvena ustanova, bez dovoljno opreme, lijekova i ljekara.

Bolnica je zbog stalnog granatiranja bila doslovno zatrpana nabrzinu popunjenim vrećama pijeska i potpornim drvenim gredama. Teško ranjeni i bolesni su ležali u hodnicima i improviziranim sobama, dok su se najsloženije operacije izvodile „naživo“ u operacijskim salama, koje to zapravo nisu bile. Već na ulasku bi te zapuhnuo čudan miris u zraku. Miris krvi i medicinskih preparata. Smrt je doslovno plesala hodnicima, dok je neki prastari agregat brundao poput zvijeri na samrti…

Nekada davno uvijek sam se čudio sličnim prizorima u starim partizanskim filmovima i bio ubijeđen kako su režiseri i scenaristi pretjerivali kada su prikazivali improvizirane bolnice, a onda sam u Mostaru shvatio da nešto takvo itekako postoji i da je okrutnost rata čak i žešća od filmovane historije.

Ipak, možda najdublji utisak smrti u ratu ostavlja pogled na ljudske leševe koji trunu. Taj nesnosni miris raspadajućih tijela nikako ne možeš zaboraviti. Dugo kasnije taj miris te proganja. Ne osjećaš ga čulom njuha, ali ga itekako proživljavaš u svojoj nutrini, u dubini sebe, i uvijek te ispuni čudnim nemirom. Kosti koje vire ispod pokidane odjeće, komadi smežuranog, crnog ljudskog mesa, neprepoznatljiva lica i taj duboki teški miris. Miris smrti.

Da li tako izgleda pakao?

U svakom ratu smrt je prirodno stanje, opća zadatost, neumitni tok stvarnosti. Kraj koji je lako naslutiti, a teško izbjeći. Da bi pobijedio ideju smrti, prepuštaš se toku stvari i živiš trenutak sadašnjosti u vjerovanju da će to potrajati… barem do iduće granate ili metka.

Do iduće smrti…

PISANJE IZMEĐU REDOVA (2023.)

Photo: Wade Godarrd

(Mostarski.ba)