Kako je Sadik Sadiković liječio gospođu ministarku i ministra

Redakcija portala Mostarski.ba iz knjige “Sadik Sadiković za sva vremena” objavljene 2010. godine autora Senada Malohodžića, poznatog novinara, publiciste i televizijskog urednika, priređuje najzanimjlivije dijelove iz ove publikacije.

Izliječena gospođa ministarka

Popularnost Sadika Sadikovića u narodu bila je ogromna. Voljeli su ga i u susjednoj Dalmaciji. Svi su željeli da ih on liječi, iako je, i u to vrijeme, u više mjesta bilo „pravih” doktora, onih što su završili medicinu. S nekima od njih Sadik je bio dobar prijatelj. Uvažavali su jedni druge, razmjenjivali iskustva u liječenju raznih bolesti. Sadik je, bezbroj je primjera tome, izrastao u istinsku legendu, velikog narodnog ljekara i učitelja, pa su uz njega vezane mnoge zanimljive anegdote, koje se i danas prepričavaju u Ljubuškom i mnogim drugim gradovima bivše Jugoslavije.

Jedna od njih je i ona o doktoru Lovri Dojmiju, koji je živio i radio u Mostaru, a kasnije postao čuveni hirurg u Milanu. On je u štampi opisao svoj prvi susret sa Sadikom u zagrebačkoj Medicinsko-farmaceutskoj pošti, 1940. godine. „Nisam htio da o tome pišem dok je bio živ dični starina Sado, jer nisam htio da dijelim njegovu popularnost”, pisao je dr. Dojmi, prije nego što je objasnio kako se s njim sreo.

„Evo, o čemu se radilo”, napisao je dr. Dojmi: Htio sam da iskušam čuvenog travara, da se osobno uvjerim u njegovu sposobnost postavljanja dijagnoze. Predstavio sam mu se kao trgovac i zamolio ga da utvrdi od čega već mjesecima osjećam bolove u stomaku. Pošto me je pregledao i vidio prvi put u životu, smješeći se, rekao je: „Vi ste apsolutno vrlo loš trgovac, ali ste veoma dobar doktor, vama ništa ne fali!”.

Karađorđevići mole pomoć

Zavist i zlobu nekih liječnika iz Ljubuškog i okolnih mjesta, njihove stalne pritiske na vlast da mu se zabrani rad, podmetanja i uvrede, Sadik Sadiković je podnosio stoičkim mirom. Ipak, to mu je dobrim dijelom počelo narušavati zdravlje. Godine 1931., zbog ovih neugodnosti, ali više zbog tragične smrti sina Ahmeta, on se zarekao da više nikada neće izaći na ulicu, među narod. Svoj zavjet je održao do kraja života. I dalje je, međutim, primao bolesnike u svojoj kući. Jednog dana 1938. godine, dođoše mu ljubuški predstavnici vlasti i dramatično saopćiše, da se dobro pripremi: u Ljubuški će doći jedan ministar sa ženom koja boluje od neke kožne bolesti, pa neka je pokuša izliječiti”.

Sadik je gospođu ministarku u potpunosti izliječio, a dvadeset dana poslije toga stiže mu dozvola za rad, koju je lično potpisao kralj Pavle Karađorđević. Nedugo nakon toga iz Beograda automobilom dovezoše još jednog ministra, krastavog i polumrtvog. Sadik ga smjesti u jednu od soba svoje velike kuće i – izliječi.

Nastavlja se.

(Mostarski.ba)