Porodica Al-Barawi gradi svoj život u Mostaru: Djeca još sanjaju kuću u Gazi

Već dvije godine Izbjeglički kamp Salakovac dom je 16-članoj porodici Al-Barawi iz Palestine. Nakon mjesec dana od početka rata uspjeli su doći u BiH i tu započeti potpuno novi život. Nekad imućna, visokoobrazovana porodica, zbog rata u Palestini prestala je maštati o povratku u svoj dom. Novu kuću grade u Mostaru. O svemu što su preživjeli i o svom životu u BiH, u Novom danu N1 govorila je Dalila Al-Barawi.

U razgovoru kaže kako je čiav život od majke Bosanke slušala bosanski jezik, ali ga nikada nije učila. Kada su došli u BiH, počela ga je govoriti.

“Moja djeca nisu znala ništa, ali idu već dvije godine u školu i dobri su. Majka je u Palestini naučila arapski kao mi bosanski”, kazala je.

Prvi dan napada i odlazak u kamp

Prisjetila se najtežih dana kada je počeo rat. Prvi napadi su krenuli, kaže u ranim jutarnjim satima. Ništa nisu znali. Djeca su otišla u školu.

“Rekla sam suprugu, ovo nije dobro. On je mislio da možda treniraju. Nazvala sam direktoricu škole i tražila da vrate djecu. Onda su počeli hodati ulicama. Znala sam da će ovo biti najgore. Suprug nije vjerovao, mislio je da će kao i prethodnih putatrajati mjesec dana. Tada bismo bili u skloništima mjesec. No, ovaj put sam nam bacili papire na kojima je pisalo da imamo 10 minuta da izađemo iz sela. Bio je 11. oktobar kada smo trebali izaći i otići u kamp s druge strane Gaze. Moja kćerka je spavala kod sestre. Kada sam izašla iz kuće, samo sam troje djece povela, kćerka je ostala. Vozač nije htio voziti jer nije bilo sigurno. Smjestili smo se u jedan hodnik, djeca su bila na betonu. Ali, samo sam mislila na kćerku koja je ostala. Tada je imala 16 godina. Pomagala je mojoj sestri koja je imala tada dvije bebe”, prisjetila se Dalila.

Nije imala telefona, ni interneta, a isključili su i struju. Nekako se snašla i usjeli pozvati sestru koja je odmah sa svojom djecom i njenom kćerkom pokušavala doći do kampa. Dalila kaže da su tri puta pokušavali i da su pucali na njihov automobil.

“Nakon 6 sati stigli su. To mi je bio najgori momenat jer je bila blijeda od straha”, kazala je.

Čekanje u redu za vodu i hranu i proboj do Egipta

Prvi dan nisu imali ni vodu ni hranu. Granice su, kaže, odmah zatvorene. Svako jutro u 4 sata čekali su u redu za vodu, potom za hranu i tako 37 dana. Brat je ovdje studirao i oženio se. Pokušao je da preko Ambasade stavi njihova imena za prelazak granice i dolazak u BiH. Mislili su da nema šanse jer nisu imali državljanstvo BiH.

“Jedan dan došao je otac i rekao da pripremim sve stvari jer idemo sutra na granicu. Brat je uspio da nas stavi na spisak. Ali, kada smo došli na granicu čovjek koji je tu bio je rekao da nema imena 5 osoba, nas je bilo 15. Ali, uspjeli smo doći do Egipta. Na kraju su u jedan sat u noći su nam dozvolili da uđemo iako nismo svi imali papire”, rekla je Dalila.

Radost djece kada su nakon 37 dana vidjeli vodu i krevet

Tada su nakon 37 dana vidjeli čistu vodu u hotelu. Tuširali su se normalno. Kćerka se, kaže, tuširala dva sata. Djeca nisu izlazila iz sobe, samo su spavali na krevetu gdje je bio dušek i tuširali se.

Nakon toga prebačeni su u izbjeglički kamp Salakovac u BiH. I danas se sjeća kada su sletili na Aerodrom u Sarajevu. Bilo ih je strah i prvu noć nisu spavali. Ali ujutro su promijenili mišljenje kada su vidjeli uposlenike i shvatili da ih ne tretiraju kao izbjeglice već kao ljude.

Dalila radi kao prevodilac, ali i svi njeni članovi porodice. Radili su od prvog dana.

“Mi Palestinci volimo da radimo”, istakla je.

Prvih sedam mjeseci je bilo teško zbog djece. Nisu htjeli da uče jezik i htjeli su da se vrate u Palestinu. Stalno su pitali kada će se završiti rat. No, onda ih je upisala u školu.

“Ovdje su dobri ljudi. Jedno je u medresi i troje u osnovnoj školi. Polagali su i dobri su”, rekla je.

 Sanjaju kuću u Gazi

Želja im je samo da prestane rat.

“Sanjaju kakva nam je kuća bila, naše more. Ali ovdje je lijepo. Naša kuća u Palestini je skroz srušena. Prije sedam dana umro mi je amidža, ima sedam djece. Bitno mi je da oni ostanu živi i zdravi. Situacija je tamo grozna. Radimo ovdje da zaradimo i pošaljemo im para. Tamo nemaju ništa. Ljudi umiru dok čekaju pomoć”, kazala je.

A, kada prestane rat, kaže, vratit će se.

Novi život u Mostaru

U Mostaru planiraju novi život u novoj kući. Kazala je kako će praviti domaće, palestinske poslastice i da će svi biti dobrodošli da ih probaju. Kuću prave uz pomoć Pomozi.ba, a nalazi u se u prigradskom naselju. Riječ o staroj kući koja se renovira.

(Mostarski.ba)