Hodža u rovu – ratni dnevnik Mostarca Edina Mezita

Učenici medrese, srednje škole koja je nekada služila za izobrazbu imama, predvodnika najmanjih muslimanskih zajednica, džemata, žive u internatu a u završnim godinama već počinju, barem na mjesec dana, raditi. U vrijeme ramazana, mjeseca posta, odlaze u manje džemate bez stalnih imama, obavljajući tzv. ramazansku praksu.

Edin Mezit je, kao i desetine njegovih kolega, 1992. godine bio na takvoj praksi, u Jablanici, nedaleko rodnog Mostara. Kao energičan mladić, već je kovao planove za završnu, maturantsku godinu, ali će sve to pasti na Bajram 1992. Barikade pred Sarajevo – rat je počeo.

Ipak, Mostar je bio – vjerovalo se – siguran. Ali njegova porodica, na zapadnoj obali grada, koju će u maju 1993. okupirati Hrvatsko vijeće obrane (HVO), i protjerati gotovo sve Bošnjake, morala se seljakati, a on i sestra će stići sve do Gornjeg Vakufa, piše Ahmed Šečunović na Odgovor.ba.

Ova knjiga bi bila zanimljiva i da nije o ratu

O svemu tome i onome što dolazi poslije, ovaj imam koji danas službuje u dalekoj Norveškoj, pisao je dnevnik. Naša čitalačka sreća je što ga sada imamo, stilski uobličenog u odličnu knjigu svjedočanstava – Dnevnik drugog života.

Uprkos nastojanjima različitih organizacija da se o ratu govori što manje, i da Bošnjaci ne ističu one pobjede koje jesu izvojevali, ratno herojstvo je i dalje tema koja dominira među mnogim čitateljima, bilo da se radi o svjedočanstvima, sjećanjima, ratnim romanima ili naučnim djelima.

Prisjetimo se samo knjige Dnevnik bosanskog vojnika, ratnih zapisa Nedžada Ibrišimovića, dnevnika Alije Isakovića. Ali, i da nije tog šireg interesovanja, Mezitova knjiga bi i dalje bila zanimljiva. Osamnaestogodišnji učenik medrese, bez ikakve vojne obuke, udaljen od roditelja, učestvuje u borbama koje će biti presudne za slamanje Herceg-Bosne.

Stalno sjećanje na oca

Jedna od glavnih niti cijelog dnevnika jeste oslanjanje na ljude, koje Mezit poima i kao oslanjanje na Boga, jer On pomaže putem ljudi. Nerijetki su primjeri kada mu u bezizlaznim situacijama prenoćište na dan ili više mjeseci pruže rođaci, prijatelji, ali i potpuni stranci. Dnevnik kao da poručuje: Nema bezizlazne situacije.

Tako u jednom trenutku, kada njih petero boravi kod jednog rođaka u blizini Prozora, Edin predlaže roditeljima da on i sestra odu kod tetke u selo Vrse kod Gornjeg Vakufa kako bi rasteretili porodicu koja ih je primila. Mislili su da će u Vakufu biti sigurniji nego u Prozoru. Međutim, ovaj grad stajao je na bitnom pravcu širenja zamišljene Herceg-Bosne.

Ratnu zakletvu Mezit je položio 25. augusta 1992. godine na gornjevakufskom gradskom šetalištu, zajedno s četom vojnika iz sela u kojem je sada živio. Dok su oni polagali zakletvu, srpske snage su u glavnom gradu spalile gradsku vijećnicu.

U dnevniku, koji revnosno ispisuje dan za danom, on bilježi detalje iz akcija, piše o ranjavanjima ili pogibiji novostečenih prijatelja, ali i o druženjima na kojem neko od prisutnih izvuče kutiju cigareta kojoj se niko nije nadao.

Važan dio dnevnika posvećen je ocu, imamu džamije Derviš-paše Bajezidagića, na zapadnoj obali Mostara, gdje je bila i vakufska kuća u kojoj je porodica živjela. Tamo se i vraća nakon prvih vakufskih sukoba, jer je čuo da su se otac, majka i maloljetni brat vratili kući. Ali u Mostaru je stanje slično gornjevakufskom. Kamioni natovareni vojnom opremom, sa zakačenim topovima i drugom artiljerijom, prolaze na zapadnu obalu.

Uoči kobnog 8. maja 1993. godine, Edin prelazi na istočnu obalu, gdje konači kod prijatelja. Već ujutru, vojska HVO-a počinje sa protjerivanjem Bošnjaka iz njihovih kuća. Za razliku od mnogobrojnih ljudi koji su protjerani, vojnici HVO-a došli su po Edinovog oca. On im je pokazao iskaznice o dozvoli za slobodno kretanja. Rekli su mu da neće biti problema i da pođe s njima, a nedugo zatim strijeljali su ga u blizini njegove džamije.

Bez jadikovanja i žaljenja

Pošto u vrijeme zapisivanja Mezit nije sigurno znao da li mu je otac ubijen, u dnevniku se svako malo prisjeća oca. Mnogo je dezinformacija kolalo gradom. Za nekoga bi rekli da je poginuo, a on se pojavi za dan ili dva. Tako su objavili i da su svi članovi porodice Mezit ubijeni. Ipak, kasnije će se iz više izvora potvrditi da je otac ubijen, ali za majku i maloljetnog brata nije znao gdje se nalaze i tako će ostati naredne tri godine. Porodica je razbijena, ali dnevnik nema ni traga jadikovanja, žaljenja na sudbinu; on nikada ne pomišlja pisati iz pozicije žrtve. Štaviše, dnevnik je svjedočanstvo požrtvovanosti.

Tokom te tri godine, Mezit učestvuje u nekim od odlučujućih bitaka za odbranu Mostara. Ulične borbe, pretrčavanja na zapadnu obalu, okruženja u haustorima, oskudica. Sve dok bilježi i ratuje, Edin Mezit ne zna ništa o majci i mlađem bratu.

Tokom 1994. godine, Edinu govore da bi se trebao vratiti u učionicu i završiti školu, koja je radila u opkoljenom Sarajevu. Dolaskom u Sarajevo, dnevnik zadobija novi sloj: sarajevski zapisi izvrstan su prilog intimnoj historiji grada pod opsadom.

Još uvijek ne znajući gdje su mu majka i sestra, on slučajno saznaje da će njegov prijatelj, iz kancelarije naibu-reisa, satelitskim telefonom pozvati svoju porodicu u inostranstvu. Ne dobivši dozvolu, ali ne mogavši suspregnuti želju da sazna nešto više o majci i bratu, i Mezit poziva rođaka u Švicarskoj, koji mu govori da su mu majka i brat živi i zdravi.

Kada je krenuo na ramazansku praksu, kao učenik trećeg razreda, Edin Mezit nije mogao ni slutiti da će učestvovati u ratu u Gornjem Vakufu i Mostaru. Vjerovatno ni tada, kada je saznao da su mu roditelji živi, nije mogao pretpostaviti da će jednoga dana biti imam u Norveškoj, imati četvero djece i promovirati svoj ratni dnevnik. Dnevnik drugog života možda je samo potvrda da je život velikim dijelom ono što ne možemo naslutiti, a u čemu nam se valja snaći.

(Mostarski.ba)