Vratila se u BiH s tri diplome: Dženita Đulović prva je studentica s hidžabom u IMLEX programu

Kada sam istraživala IMLEX prije apliciranja, nadala sam se da ću pronaći među prethodnim studenticama neku djevojku sa hidžabom, nekoga ko bi mi dao tu dodatnu sigurnost i ohrabrenje. Sudbina je bila da ja probijem led, te mi je drago vidjeti u novim generacijama djevojke sa hidžabom

Dženita Đulović iz Živinica ispisuje priču o mladima Bosne i Hercegovine.

Nakon dvije godine intenzivnog života, studiranja i istraživanja u Finskoj, Francuskoj i Japanu, vratila se kući s tri master diplome, iskustvom u najnaprednijim tehnologijama i jasnom vizijom: znanje stečeno vani želi graditi upravo ovdje, u svojoj domovini.

Njena priča je snažna poruka i dokaz da mladi iz Bosne i Hercegovine mogu biti ambasadori znanja i dostojanstva bilo gdje u svijetu.

Prvo te želim pitati, jesi li sabrala utiske? Kako je vratiti se u domovinu sa tri diplome?

– Iskreno, teško je još uvijek sumirati sve utiske ove dvije godine koje su prošle izuzetno intenzivno, u stalnom pokretu, učenju i novim iskustvima, tako da povratak kući nakon svega toga djeluje pomalo nestvarno.

Ponosna sam na sve što sam postigla, zahvalna ljudima koji su bili dio mog puta, a ujedno i sretna što sam se vratila u svoju sredinu, sada bogatija za tri diplome i iskustvo života u tri potpuno različite zemlje.

Počnimo od samog početka. Šta je program IMLEX‑a i kako je došlo do tvog učešća u ovom programu? Kako zapravo izgleda program studiranja?

– IMLEX je jedan od Erasmus Mundus programa za master studij, a to su programi finansirani od strane EU s ciljem promocije obrazovanja, mobilnosti, kulturnih razmjena i međunarodne saradnje. Erasmus Mundus programi omogućavaju studentima da mijenjaju državu i univerzitet svaki semestar, a s obzirom da je moj program jedan od rijetkih koji uključuje saradnju s Japanom, ja sam imala priliku da tokom dvije godine promijenim i kontinent.

IMLEX je fokusiran na oblast proširene i virtuelne stvarnosti i realizuje se na univerzitetima u Finskoj, Francuskoj i Japanu.

Na program sam naišla istražujući mogućnosti za master studije u inostranstvu, a upravo kombinacija teme i međunarodne strukture bila je ono što me najviše privuklo.

Program je vrlo dinamičan, upravo zato što svaki semestar provodite na drugom univerzitetu, što znači da se stalno prilagođavate novom okruženju, načinu rada i kulturi, što cijelom iskustvu daje dodatno bogatstvo i vrijednost.

Zanimljivo je i da si prva studentica sa hidžabom koja je učestvovala u programu. Koliko ti je to važno? Kako si doživjela prihvaćenost ili percepciju svog vjerskog identiteta u Finskoj, Francuskoj i Japanu?

– Posebno mi je drago što sam imala čast da budem prva studentica s hidžabom u ovom programu. Kada sam istraživala IMLEX prije apliciranja, nadala sam se da ću pronaći među prethodnim studenticama neku djevojku sa hidžabom, nekoga ko bi mi dao tu dodatnu sigurnost i ohrabrenje.

Sudbina je bila da ja probijem led, te mi je drago vidjeti u novim generacijama djevojke sa hidžabom.

Kada je riječ o mom vjerskom životu u ovim zemljama, svaka je bila svojevrstan izazov i iskustvo.

U Finskoj je zajednica bila mala, dok je Francuska imala puno veću džamiju i zajednicu, ali sam sama, svjesno ili nesvjesno, bila više na oprezu, te srećom bez negativnih iskustava.

Što se tiče Japana, svi su pokazivali potpuno poštovanje, i ramazan je bio posebno lijep, jer lokalni mesdžid ima tradiciju da se svaki dan iftari zajedno, tako da se baš osjetio duh zajednice čak i tako daleko od kuće.

Drago mi je da sam imala priliku iskusiti i vjerski život u ovim različitim kontekstima.

Program u okviru kojeg si stekla tri master diplome na univerzitetima u Finskoj, Francuskoj i Japanu zvuči izuzetno zahtjevno. Kako si uspjela uskladiti različite akademske sisteme, načine rada, standarde u ovim zemljama, postoje li razlike? I kako si se organizirala da sve ostvariš u kratkom roku?

– Smatram da mi je osnovni studij na SSST-u pružio dobru osnovu, prije svega zbog studiranja na engleskom jeziku s obzirom da je program bio u saradnji sa Buckingham univerzitetom u Velikoj Britaniji.

Svaka zemlja na mom master studiju je naravno imala svoj pristup obrazovanju i drugačiji tempo rada, te je bilo potrebno brzo se prilagoditi.

U Finskoj se najviše cijenio samostalan rad i učenje, Francuska je imala intenzivna i duga predavanja i praktične vježbe, dok je u Japanu fokus bio na timskom i istraživačkom radu.

Rad u ova tri različita sistema je bio izazov, ali i nevjerovatna prilika za rast i razvoj, i sve se moglo ostvariti sa dobrom organizacijom.

S obzirom na to si studirala u dvije evropske – Finska i Francuska i jednoj azijskoj državi – Japan, u kojoj zemlji je taj proces najzahtjevniji?

– Akademski gledano, Francuska je bila najzahtjevniji i najduži semestar, ali ujedno i onaj u kojem sam najviše naučila.

Imali smo dovoljno vremena da radimo na značajnijim projektima i dotaknemo se dublje teorije kroz predmete koje smo imali.

Koje su te kulturne razlike najviše iznenadile, a koje su možda bile posebno inspirativne? Kako bi opisala svakodnevni život studenta u Finskoj, Francuskoj i Japanu? Koje su bile najupečatljivije razlike u tempu života i studentskoj rutini?

– Kulturne razlike su uglavnom bile pozitivne i svaka država je zaista imala kulturno bogatstvo za ponuditi, od snježne idile u Finskoj, francuskih pekarskih poslastica i arhitekture do festivala i prirodnih ljepota Japana.

Japan, kao jedan potpuno drugačiji svijet i stil života, me najviše iznenadio.

Ta ljubaznost, duboko ukorijenjeno poštovanje i povjerenje koje se osjeti u svakodnevnim interakcijama ostavili su snažan dojam na mene.

Ono što me je posebno dojmilo, a kazala si u jednom ranijem medijskom nastupu – cilj studija nije zaposlenje. Šta je bio zapravo cilj i čime si se obogatila u ovom periodu?

– Da, smatram da je studiranje samo po sebi važno iskustvo, gdje imamo priliku da izlazimo konstantno iz svoje zone komfora, i izgrađujemo se lično i profesionalno.

Upravo taj proces prilagođavanja novim okruženjima, kulturama i načinima rada ostavlja najdublji trag.

Prijateljstva, putovanja, uspomene iz studentskih dana su nešto neprocjenjivo.

Studij si obogatila radom na projektima iz virtuelne i proširene stvarnosti, robotike i AI. Koji od tih domena te je najviše zainteresovao i zašto? Možete li navesti projekat na kojem si radila, a na koje si posebno ponosna?

– Tokom studija imala sam priliku raditi na raznim projektima koji su bili kombinacija više oblasti. Jedan od njih se zasnivao na prepoznavanju fizičkih predmeta oko korisnika koji koristi uređaj za virtualnu realnost na glavi. Na taj način, osoba koja nosi uređaj ne gubi kontakt s okolinom, nego joj se dodatno obogaćuje iskustvo, jer npr. sistem može automatski prepoznati lampu ili knjigu ispred korisnika i prikazati korisne informacije o tome u vidu slojeva preko slike stvarnog svijeta.

Ako ovu tehnologiju primijenimo u obrazovanju, učenici bi mogli učiti o objektima koji su zaista pred njima, dok im sistem istovremeno pruža dodatna objašnjenja i vizualne prikaze.

Mislim da je teže dočarati ovakve projekte riječima, ali nadam se da sam uspjela barem djelimično oslikati potencijal koji ova tehnologija nudi.

Mnogi mladi u BiH razmišljaju o odlasku u inostranstvo zbog obrazovanja ili karijere. Ali ti si kazala da želiš graditi karijeru ovdje?! Postoji li već neka ponuda za posao?

– Razumijem situaciju mnogih mladih ljudi trenutno u Bosni i Hercegovini, prilike i resursi u inostranstvu su znatno brojnije nego ovdje, što sam se i sama mogla uvjeriti kroz ove dvije godine života vani.

Moj cilj je dugoročno doprinositi razvoju tehnologije i inovacija ovdje u Bosni i Hercegovini, te sam u jedinstvenoj i privilegovanoj poziciji sada nakon stečenog radnog i međunarodnog iskustva da dalje nastavim karijeru upravo iz Bosne i Hercegovine.

Kako vidiš ulogu mladih ljudi u Bosni i Hercegovini u budućnosti razvoja nauke, tehnologije, inovacija? Koje promjene bi bilo podsticati kako bi se stvorili bolji uvjeti za njih?

– Mladi ljudi u Bosni i Hercegovini imaju ogroman potencijal da budu pokretači promjena u nauci, tehnologiji i inovacijama. Ono što im je potrebno jesu podrška, resursi i prilike da razvijaju svoje ideje i talente.

Mislim da bi bilo posebno važno jačati i podsticati saradnju između univerziteta i industrije, raditi na otvaranju istraživačkih centara i instituta, te dalje ulagati u programe mentorstva, inovacione hubove i pristup modernoj tehnologiji i opremi.

Šta za tebe znači domovina? I je li tvoja odluka da domovini daš znanje i iskustvo zapravo potvrda svega onog što osjećaš?

– Moji korijeni, porodica i sigurno mjesto.

To je prostor kojem želim doprinositi, živjeti i nastaviti biti ambasador svima koje upoznam i u budućnosti.

Šta bi poručila mladim studentima koji se dvoume da li pokušaju nešto slično?

– Najveća greška bi bila ne pokušati i kasnije se kajati što ste propustili priliku. Tako da bih im poručila da apliciraju, nikad ne znaju gdje će ih to odvesti.

Budite hrabri, znatiželjni i vjerujte u sebe.

Koji su tvoji naredni koraci? Kako planiratš da razviješ svoje naučno‑istraživačke ili profesionalne ambicije u narednih pet godina?

– U narednim godinama želim nastaviti učiti, raditi na projektima koji me inspirišu i razvijati svoje vještine u tehnologiji i inovacijama.

(Stav.ba)