Između rijeke i vremena: Nova prijetnja urušavanju Sevri hadži Hasanove džamije u Mostaru

Usljed obilnih padavina koje su početkom 2026. godine pogodile Mostar i šire područje Bosne i Hercegovine, došlo je do urušavanja dijela avlijskog zida Sevri hadži Hasanove džamije, jednog od najstarijih vjerskih objekata u gradu, piše Preporod.info.

Medžlis Mostar je pokrenuo hitan proces pribavljanja ponuda za izradu projektne dokumentacije, kako bi ovaj problem što hitnije mogao biti riješen, a lokalitet trajno zaštićen, no jedan od najvećih izazova je dobijanje validnih građevinskih dozvola. Džamija je izgrađena uz samu rijeku Neretvu. Lijevi avlijski zid je na bazičnoj osnovi obale, čiji sastavni dio čine i riječne pećine.

Ova džamija se i zvanično smatra prvom potpuno porušenom džamijom u Mostaru, čije fotografije i danas bude bolna sjećanja na vrijeme potpunog zatiranja islamskih sakralnih objekata. Porušena je tenkovskim i minobacačkim projektilima. Dio njih nesumnjivo je pogađao i potporni zid džamijske avlije. Prilikom obnove džamije, kako to ističe Jusuf-ef. Kafadar, imam u džematu Donja Mahala, vodilo se računa da se džamija obnovi u izvornom obliku, dok su na potpornim, zemljanim i građevinskim strukturama, od obale do nivoa avlije, urađene tek djelimične sanacije, što je u svakom slučaju bilo nedovoljno da se zaštiti cijeli lokalitet.

Pokrenut hitan postupak izrade projektne dokumentacije

Oštećenja potpornog zida zabilježena su i krajem maja 2022. godine, nakon zemljotresa s epicentrom u Stocu. Zbog svega navedenog, Islamska zajednica i džematlije Donje Mahale izrazili su zabrinutost, ali i spremnost da u skladu sa svojim mogućnostima pomognu u saniranju štete. O događaju je zvanično obaviještena Civilna zaštita Grada Mostara, čiji su predstavnici izašli na lice mjesta i, kao mjeru opreza, postavili zaštitne trake i zabranu prilaska dijelu gdje je došlo do obrušavanja zida.

Pomoćnik predsjednika Medžlisa Mostar, Harun Kurtović, ističe da je Medžlis Mostar, s tim u vezi, pokrenuo hitan proces pribavljanja ponuda za izradu projektne dokumentacije, kako bi ovaj problem što hitnije mogao biti riješen, a lokalitet trajno zaštićen.

– Shodno njihovim nadležnostima, kontaktirali smo Agenciju Starog grada da nam se pridruži u tim nastojanjima i imamo obećanja da će i oni dati svoj doprinos – pojasnio je Kurtović.

Prema prvim preliminarnim nalazima inženjera, riječ je o izuzetno kompleksnom zahvatu, jer se pećina na kojoj je zid građen proteže gotovo do same džamije, što cijeli projekat čini tehnički i sigurnosno zahtjevnim. Upravo zbog toga neophodno je brzo reagovati, budući da se džamija svakodnevno koristi i da je džemat vrlo aktivan, a tokom ramazana je posjeta džematlija još intenzivnija.

Jedan od najvećih problema, dodaje Kurtović, predstavlja dobijanje validnih građevinskih dozvola.

Problem dugotrajnih procedura i građevinskih dozvola

– Dobijanje dozvola je problem s kojim se u kontinuitetu susrećemo i ovo je prilika da apeliramo na nadležne organe i institucije da za ovakve i slične intervencije moramo imati kraće rute za dobijanje dozvola. Naravno, podrazumijevamo poštivanje svih segmenata za pribavljanje istih – istakao je Kurtović.

Napomenuo je da je većina mostarskih džamija stara stoljećima i da su obnavljvane u izvornom obliku, s autentičnim materijalima, te da su kao takve podložne zubu vremena.

– Konstantno imamo probleme ove i slične prirode, gdje su potrebne intervencije na džamijama, a onda te dozvole čekamo po godinu i više – naglasio je.

Tačna procjena potrebnih finansijskih sredstava još nije poznata. Iz Medžlisa Islamske zajednice Mostar uputili su javni apel nadležnim službama Grada Mostara da se uključe u ovaj proces, s obzirom na to da se džamija nalazi u samom jezgru grada i da predstavlja zajedničko kulturno-historijsko naslijeđe.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika je u maju 2004. godine donijela odluku da se graditeljska cjelina Sevri hadži Hasanove džamije u Mostaru proglasi nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Nacionalni spomenik obuhvata džamiju s avlijom i pratećim sadržajima. Na ovaj spomenik primjenjuju se zakonom propisane mjere zaštite, u skladu s Aneksom 8 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Prema aktima Komisije, bez obzira na vlasništvo, entitetske vlade dužne su osigurati pravne, naučne, tehničke, administrativne i finansijske mjere za zaštitu, konzervaciju, prezentaciju i rehabilitaciju nacionalnih spomenika, kao i druge mjere potrebne za provedbu odluka Komisije.

I kada bi sve bilo onako kako piše u zakonima, potpuna obnova i sanacija potpornog zida Sevri hadži Hasanove džamije, poštujući predviđene procedure, trajala bi najmanje godinu dana.

U Medžlisu Mostar za sada mogu samo nagađati o iznosu potrebnih sredstava, koji će u svakom slučaju biti izražen u stotinama hiljada maraka.

Sličan slučaj s početka 20. stoljeća: Borba s Neretvom

Skoro identičan događaj u vezi s ovom džamijom zabilježen je i početkom 20. stoljeća. Prema pisanju lista Bošnjak iz 1905. godine, tada je okružni predstojnik Pinter primijetio “da je džamija sa svojim vakufom oharabila na krovu i prozorima”, a najgore je bilo to što je “rijeka Neretva podrovila njene temelje, te je prijetila velika opasnost da se sva ne sruši, ako joj se što prije u pomoć ne priteče”.

Pinter je odmah “naredio mjernika da ovu džamiju pregleda i proračun za popravak sastavi, što je i učinjeno”.

Nakon te urgencije, mutevelija vakufa i džematlije uputili su Vakufskom povjerenstvu molbu za sanaciju džamije. Ljubazno im je obećano da će nadležne komisije obaviti svoj dio posla i da će džamija biti popravljena.

Deset godina kasnije, prema arhivskim dokumentima Vakufskog povjerenstva u Arhivu Hercegovine, dana 7. decembra 1910. godine Vakufsko povjerenstvo zaprimilo je dva primjerka nacrta za podziđivanje pećine ispod Sevri hadži Hasanove džamije, s ciljem ishođenja potrebne dozvole za izvođenje građevinskih radova. Razlog za ovu inicijativu bila je potreba da se spriječi daljnje ugrožavanje pećine na riječnoj obali Neretve, kako voda ne bi isprala temelje džamije i uzrokovala njeno rušenje ili plavljenje.

Planirani zid imao je zaštitnu i statičku funkciju: trebao je zapriječiti pristup vode do same pećine, nositi njenu težinu i osigurati stabilnost terena. Naglašeno je da zid mora biti znatno jači nego što je prvobitno predviđeno, budući da postojeće stanje tla na stopi pećine nije bilo dovoljno čvrsto da spriječi eventualne odrone. Zbog toga je bilo nužno dodatno osigurati temelj i spriječiti direktno djelovanje vode. Uz nacrt je priložen i troškovnik radova. U prijedlogu je precizirano da je rok izvođenja radova šest nedjelja, te da se mora podići zid u visini od 0,80 metara, oslonjen na čvrsto tlo. Zid je trebalo zidati kamenom lomljencem ili komadima same pećine, uz jasno utvrđene omjere cementa, kreča i pijeska.

U finansijskom planu bilo je predviđeno da se izvođaču radova, nakon pregleda i odobrenja od strane Vakufskog povjerenstva, isplati iznos od 400 kruna, dok bi se preostalih 100 kruna isplatilo nakon proteka jedne godine. Izvođač se pritom obavezao da će sve eventualne nedostatke koji se pojave u roku od godinu dana otkloniti o vlastitom trošku. Ove odredbe zabilježene su u zapisniku od 1. marta 1910. godine, koji predstavlja važan administrativni dokument u vezi s ovim radovima.

Naknadno, 10. marta 1911. godine, Vakufsko-mearifski sabor u Sarajevu obaviješten je o identitetu izvođača radova. U tom dopisu navedeno je da je izvođač Knežić već ranije bio primljen u službu kod Vakufskog povjerenstva, gdje je obavljao tehničke poslove. Također je istaknuto da je prije 1910. godine izradio nacrt Musale, kao i troškovnik i skice za podziđivanje pećine ispod Sevri hadži Hasanove džamije, čime je potvrđena njegova ranija uključenost i stručna uloga u pripremi ovog projekta. Sabor je izdao odobrenje za radove, ali su sa žaljenjem konstatirali da nemaju nikakvih sredstava koja bi mogli doznačiti kao pomoć u planiranim radovima.

U tom periodu džematlije su od Povjerenstva, budući da su džematske aktivnosti bile intenzivne, tražili odobrenje i finansijsku pomoć da u džamijskoj avliji izgrade “manju kućicu” koju bi koristili kao “muvekithanu”, mjesto gdje bi u zimskim noćima mogli održavati predavanja i voditi razgovore o vjeri. Povjerenstvo im je dalo saglasnost, ali nisu mogli finansijski podržati taj projekat. Troškovi izgradnje “muvekithane” procijenjeni su na iznos od oko 1.000 kruna.

Džematlije su, kako se navodi u dokumentima, mogle prikupiti samo polovinu tog iznosa. U dokumentima se nigdje ne navodi da li je ijedan od ovih planova realiziran. Iz njih je moguće uočiti kolika je bila stvarna vrijednost radova podziđivanja pećine kada se uporede s izgradnjom “muvekithane”.

(Mostarski.ba)