Ahmet Kurt: Iz historije mostarskog fudbala

Piše: Ahmet Kurt

Ko bi prije tridesetak godina mogao i sanjati da će FK Velež morati uvoziti fudbalere čak iz Brazila!? To je posljedica enormnog tehnološkog napretka i ogromnog povećanja životnog standarda stanovništva, pa se omladina sve manje bavi fudbalom, sportom najsiromašnih, za koji je potrebna samo jedna, kakva-takva lopta.

Sve tamo do kraja 1970-ih godina najbolji fudbaleri iz sredozemnih zemalja, pa i Jugoslavije stasavali su na malim slobodnim površinama prenapučenih mediteranskih gradova. Na tim malim površinama oni su morali dobro tehnički baratati loptom, gdje se usavršili dribling i precizan šut, ali su imali slabu fizičku kondiciju, jer ona nije bila odlučujuća na tim malim prostorima na kojima su oni odrasli.

Tako je bilo i u Mostaru. Na slici je karta područja Carine. Na tom prostoru veličine 430×200 m bilo je čak devet malih igrališta na kojima se sve do kraja 1960-ih godina igao fudbal od jutra do mraka. Na nivou grada održavali su se turniri između pojedinih mahala, koje su pratili treneri Veleža i najbolje dječake pozivali da nastave trenirati u ovom klubu.

Interesantno je da je samo igralište pod brojem 1 na karti (Čukovac) bila donekle ledina, a čak četiri (3, 5, 6 i 8 ) su nastala raščiščavanjem ostataka kuća srušenih u savezničkom bombardovanju 14. januara 1944. godine. Jedno igralište je nastalo (br. 4) na mjestu Memi hodžine džamije koju su komunisti srušili 1951. godine, a broj 7 je na dijelu harema Fatime kadun džamije koju su također srušili 1947. godine.

Igralište broj 2 je nekadašnji stočni pazar na kojem je raslo više čempresa, pa su fudbaleri morali usavršavati precizne centaršuteve između stabala, a priznavali su se i driblinzi i pasovi sa ovim nepokretnim “igračima”. Igralo se bosih noga, a poslije utakmice noge su se prale na obližnjim javnim česmama.

Da spomenemo neke igrače Veleža koji su stasali na ovim igralištima: Haldun-Leo Hrvić, Nusret Čerkić, braća Glavovići, Kalajdžići i Primorci, Dž. Hadžiabdić, Nazif Ćišić, Gaga Šemrd, Nedžo Kulidžan, Bato Hazirović, Ismet Drljević, Alija Behmen i drugi. Dosta momaka sa ovog područja je igralo u klubovima druge lige kao Sejo Hazirović, Enes Pintul, Milorad Matrak, itd. Neki njihovi sinovi su također krenuli fudbalskim stopama. Tako je Dženan, sin Seje Hazirovića igrao za kadetsku reprezentaciju Jugoslavije, a sin Kenan za reprezentaciju Bosne i Hercegovine na Mediteranskim igrama u Francuskoj ratne, 1993. godine.

Vezano za Carinu i fudbalsku historiju Mostara vrijedno je napisati da je prvu fudbalsku loptu u grad donio stanovnik ove mahale Oskar Lajhner, koji je također bio prvi savezni fudbalski sudija iz Mostara, a Nusret Drljević je prvi Mostarac koji je zaigrao u saveznoj ligi Jugoslavije (Rabotnički, Skoplje, 1951).

Svega ovog se prisjetih dok sam šetao Sjevernim logorom pored malog fudbalskog terena sa UMJETNOM travom na kojem djecu trenira sin rah. Alije Kadrića, legendarnog golmana sa mahalskih turnira, koji je radi odbrana i neustrašivog bacanja po terenu od šljake dobio nadimak Postećija (prostire se k’o postećija). Dok prolazim jedna mlada mama u kolima dovozi svog sinčića na trening, momčić sjeda na klupu, a mama mu oblači kopačke!

Kakav enormni napredak se desio u životima ljudi u zadnje pola stoljeća! Naravno ovi stariji koji uporno dosađuju okolini pričama kako se prije bolje živjelo to nikad neće priznati. Kad ih čovjek pritjera uza zid činjenicama, onda se izvlače: “Jeste, manje smo imali, al’ smo bili sretni!”

(Mostarski.ba)