Avdo Hebib o referendumu: U Trebinju je bilo najgore

Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, dan kada je Bosna i Hercegovina, usprkos svim prijetnjama i nesigurnostima, izabrala put slobode, put nezavisnosti. Biti svjestan težine tog trenutka, osjećati strah, ali i neopisivu nadu – to je iskustvo koje je oblikovalo generacije koje su svjedoci historije.

Referendum je održan 29. februara i 1. marta 1992. godine, kada je više od dvije trećine građana, tačnije 64,31 posto izašlo na glasanje. Oni su odgovarali na referendumsko pitanje “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?” Za nezavisnu i suverenu Bosnu i Hercegovinu glasalo je 99,44 posto građana koji su izašli na referendum.

 

Brojni akteri i danas čuvaju sjećanja na događaje koji su promijenili tok historije naše domovine, među kojima je i Avdo Hebib, tadašnji ministar unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine.

Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije na 14. kongresu Saveza Komunista Jugoslavije 1990. godine, pokušaj donošenja odluke o vojnom puču u Jugoslaviji, vojna vježba “Romanija” od Gacka do Zvornika – kao testiranje onog što će kasnije biti realizirano, Skupština “srpske republike u BiH” 9. januara 1992. donosi Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine – neki su od događaja koji su prethodili referendumu za nezavisnost Bosne i Hercegovine, prisjeća se Hebib.

– U Bosni i Hercegovini je 1991. godine došlo do naglog narušavanja javnog reda i mira, napravljena je haotična situacija. Jedan dio policije je već otišao na srpsku stranu, jedan hrvatski dio se vratio, a ja sam ostao sa malo, svega nekoliko hiljada policajaca. Takvu situaciju nisam bio u stanju kontrolirati, jer nemam dovoljno ljudi. Počela su i ubistva u Bosni i Hercegovini. Jedan od prvih ubijenih 1991. godine je bio Abdulah Kovačević, intelektualac iz Čelića. Ubili su ga, stavili u helikopter, bacili iz helikoptera. Kažu ispao, a bio je ubijen i to je prva žrtva na taj način likvidirana, da bi kasnije bilo podosta toga. To su sve bili faktori koji su zastrašivali naš narod. Nakon toga u Kalesiji ubiju dvojicu naših policajaca, u Zvorniku ubiju jednog taksistu, u Živinicama isto, na Čemernu dvojicu nevinih mladića, u Čitluku isto nevin mladić, u Bugojnu četiri policajca, jedan od njih je bio moj učenik iz Visokog, u Bosanskoj Gradišci četiri civila na ulici ubiju – navodi Hebib.

U situaciji pripreme zla, JNA organizira pljačkanje Bosne i Hercegovine. Robne rezerve u našoj zemlju su kamionima odvožene, a policija je nastojala da ih zaustavi gdje god je to bilo moguće.

– Bio sam u Kladuši kad su naši zaustavili 60 kamiona u Travniku, i general Nikola Uzelac, iz Banje Luke, traži mene. Kada sam došao u Travnik, to je bila pljačka, naša policija je zaustavila. Tada sam Uzelcu rekao “Ovo nije vojno, ovo su savezne i republičke robne rezerve, ovo je pljačka, ovo ne možete”. To je bilo prvo zaustavljanje velikih pljački, koje je JNA radila na području Bosne i Hercegovine. Drugi dan kada sam došao u Goražde kolone kamiona naše građe, ne bi je slikar naslikao kako je lijepa građa, posječeno je i išlo niz Drinu prema Srbiji. I tu sam kolonu uspio zaustaviti. Kada sam provjerio njihove papire, oni su bili falsifikovani. Također, u Vogošći u Pretisu je veliki broj vozila opljačkano i dovezeno u Srbiji. Sve je to vojska organizovala, jer je bila pod komandom Srbije i srpskih dijelova u Bosni i Hercegovini. Imali smo međunarodni dogovor da sve vojne kolone, vojni transporti, moraju biti najavljeni nama policiji, moraju imati pratnju i oznaku, da znamo da je to vojna kolona, i toga sam se dobro držao. Bilo je dosta takvih situacija – nastavlja on.

Ističe da je JNA izdala naš narod, a da je jedina zaštita bila policija, koja je bila pripremana, s obzirom na informacije koje su dolazile.

– Mogli smo organizirati nešto odbrane i sebe organizirati unutar, da se pripremimo za nadolazeće zlo. Narod je tad jedino vjerovao policiji. Nikad u svijetu narod nije volio policiju kao nas tada, jer smo mi bili fizička i psihička i sva zaštita našeg naroda, zaista smo bili u duši našeg naroda – kaže Hebib.

Potcrtava da je jedna od najznačajnih odluka iz tog perioda bila odluka Predsjedništva RBiH o mobilizaciji rezervnog sastava policije. Hebib je od predsjednika Alije Izetbegovića tražio da tu tačku stavi na dnevni red, a kako bi legalno mogao uraditi ono što je bilo potrebno.

– Alija rahmetli mi je rekao “Avdo, to je nemoguće, Koljević, Plavšić, neće ti ni jedno ni drugo dati saglasnost”. Na kraju je predsjednik to stavio na dnevni red, Koljević je postavio pitanje “Koliko Hebib traži procenata rezervnog sastava”. Objasnio sam da ne tražim nikakav procent, nego da ću tamo gdje mi se naruši javni red i mir procijeniti koliko mi treba policije. Dakle, donošenje odluke 18. septembra 1991. godine o mobilizaciji rezervnog sastava, je historijski značajna odluka. Da to nismo uradili, pitanje je šta bi uopće bilo – tvrdi Hebib.

Napominje da je iz Beograda više puta dolazio zahtjev i pristici da se izvrši demobilizacija.

Briselskom Deklaracijom o Jugoslaviji od 17. decembra 1991. godine, na osnovu preporuka međunarodne Arbitražne komisije, konstatovana je disolucija Jugoslavije i tadašnje republike su pozvane da se do 23. decembra 1991. izjasne i odluče o budućnosti. Bosna i Hercegovina je tri dana prije roka donijela odluku o raspisivanju referenduma.

S obzirom na to da je lično dao veliki doprinos u pripremi i provođenju referenduma, Hebib je do u detalje upoznat sa svim mukama i problemima koje su imali organizatori.

– Kada smo počeli pripremati referendum, veliki nam je problem bio kako će Hrvati glasati. Imao sam prijatelja iz vojske Milana Vukovića, pravnika. Meni rahmetli Alija kaže “Šta ćemo, ne znamo za Hrvate”. I ja mu kažem da ću ja nešto provjeriti. Nazvao sam Milana, a bio je veliki Hrvat, i pitam ga “Možeš li mi pomoći da spasim svoju Bosnu”. Kaže on “Reci mi šta treba” – “Ti si branio fra Zovku, nazovi ga i obezbijedi da Hrvati glasaju za referendum, to bi mi bila tvoja pomoć da sačuvam Bosnu”. Dogovorio mi je da sutradan odem kod fra Zovke u Međugorje. Otišao sam i fra Zovko mi kaže da je svešteno lice, da se ne bi miješao u politiku, a ja mu tada odgovorim “Tražim da uradite ono što možete, a ne ono što ne možete” – prisjeća se Hebib.

Ogroman je doprinos fra Zovke iz Međugorja

To je bilo prvi dan referenduma, kada je malo Hrvata izašlo. Fra Zovko je, kako navodi Hebib, tokom noći pozvao Hrvate, da bi sutradan 90 posto Hrvata izašlo na referendum i glasalo za.

– To je doprinos fra Zovke i pokojnog Milana. I hrvatska vlada je tada rekla da se podrži referendum – ističe on.

U općinama koje su bile pod kontrolom SDS-a na sve načine se opstruiralo održavanje referenduma. Karadžićeva SDS je zabranila Srbima da učestvuju u referendumu.

– U oko 30 posto općina gdje su na vlasti bili srpski kadrovi, nisu dali biračke spiskove, bez kojih se nije mogao provesti referendum. Mi smo imali vrlo precizne podatke, jer je baza podataka građana u MUP-u bila najbolja. Ja tada šefa računskog centra, Srbina, udaljim, njegovog zamjenika postavim za šefa i dam mu zadatak da organizra grupu da mi za sve ove općine izlista biračke spiskove iz baze. Dvije noći se to radilo, puna je kancelarija bila papira. Pripremimo, zovem policiju s terena iz tih općina, dao sam im biračke spiskove da se može pristupiti organizaciji referenduma – objašnjava Hebib.

Još jedan od velikih problema su bili i kadrovi. Prema zakonu i propisma referendum može provoditi diplomirani pravnik.

– U Trebinju imam 20 diplomiranih pravnika, ni jedan ne smije da sjedne. Tražim pravnike. Meddžida Kreso, koju nisam poznavao, zove mene i kaže da je pravnik i da se stavlja na raspolaganje, gdje je god potrebno. Bila je spremna bez obzira na sve. Kaže mi “U Trebinju je najgore, ja idem tamo”. Šaban Maksumić se također javlja. Obezbijedim ja i pravnike na čitavom prostoru, a policiju da osigura prostore. Imamo dio građana srpske nacionalnosti koji hoće da glasaju, a ne smiju. Onda kažem “Oni koji hoće da glasaju, krijući ih uvodite da glasaju”. Tako da je jedan broj građana srpske nacionalnosti glasao za. Bilo je incidenata, ali to smo usput rješavali. Kad se završilo zove me Meddžida i kaže mi da joj prijete “Neka bude s mene šta god, ali kako da obezbijedimo rezultate”. Ja iz Mostara šaljem dvoja policijska kola po nju. Vrlo uspješno smo riješili sve – kaže Hebib.

U toku referenduma bio je na terenu i pratio rezultate. Vidio je da su Hrvati masovno glasali za, i s tom informacijom se vraća u Sarajevo kod predsjednika Alije Izetbegovića.

– Kad smo saznali rezultate, saopćili smo ih javnosti. Nakon toga dolazi saopćenje – postavljene barikade u Sarajevu. SDS organizirala i pokušala izazvati građanski rat. Napravili smo sendvič barikade, kad su vidjeli da su opkoljeni, pobjegli su, tako smo se sačuvali građanskog sukoba u Sarajevu poslije referenduma. Nakon referenduma Srbija šalje svoje prve jedinice u BiH, zlo se pravi u Bijeljini i dalje sve teče poznatom hronologijom – navodi Hebib.

Sumirajući sva dešavanja, upozorava na ispravno razumijevanje značaja ovog dana i njegovog primjerenog obilježavanja, uz poruku “Dan nezavisnosti je u historiji Bosne i Hercegovine jedan od najznačajnijih datuma, bez obzira na dugu historiju naše države”.

(Stav.ba)