“Bosna zemlja iznenađenja” – Kako je pjesnik Hamza Humo turistima predstavio ljepote Bosne i Hercegovine

Bosanskohercegovački pjesnik, dramatičar i romanopisac, Hamza Humo (1895 – 1970) u cilju prezentacije Bosne i Hercegovine stranim turistima, napisao je zanimljiv tekst koji u najkraćim crtama predstavlja prirodne i materijalne ljepote BiH, piše dijakonline.ba

“Interesovanje nekog turiste kad dođe u Bosnu i Hercegovinu obično je upravljeno na objekte orijentalnog karaktera kojih ove dvije pokrajine imaju u izobilju. Mnogi od tih objekata velike su arhitektonske i umjetničke vrijednosti.

Ali BiH ne obiluje samo šarenilom istočnjačke pitoresknosti. One imaju i drugih značajnijih objekata od zanimljive historijske vrijednosti, jer BiH imale su svoju burnu prošlost, čiji se tragovi još i danas vide. Zađemo li po bosanskohercegovačkim gradovima i kasabama, čija historija, u dosta slučajeva, datira iz doba pada ovih naših pokrajina pod tursko gospodarstvo, 1463. godine, naići ćemo na te tragove, na historijske znamenitosti i iz doba Rimljana i vremena srednjovjekovne bosanske samostalnosti. A tih gradova i kasaba ima više i skoro svaka od njih ima po nečim da nas zainteresuje. Pominjući najvažnija mjesta, poći ćemo s juga:

Čim vozom napustimo Metkoviće, za nekoliko minuta nalazimo se u atmosferi Hercegovine, atmosferi potpuno optečnoj onoj dalmatinskoj. Druga nošnja, druga arhitektura kuća, minareti i džamije, sve to treperi jednom drugom dušom, sve to pjeva jednom drugom melodijom.

Prolazeći plodnim Gabeoskim poljem, ostavljamo za sobom čemprese zarastao, rimski logor Mogorilo, jedan od najsačuvanijih u Jugoslaviji, prolazimo pored varošice Čapljine da uskoro iskrsne pred nama, izdignut na strmoj litici povrh Neretve, srednjovjekovni grad Počitelj, sa svojim kulama i bedemima, bijelim minaretom i olovnom kupolom džamije. Kao bakrorez u živopisnom okviru, on ostavlja nezaboravnu impresiju na nas koju odnosimo kao snoviđenje i kad, odmah zatim, ulazimo u tjesnac kao safir modre Neretve, u čije se korito spuštaju bašte i vinogradi, posuti bijelim čardacima.

Kasabica Buna otvara nam pogled u Mostarsko polje, sa vrhovima planine Velež što se, tamo u daljini, kao plavi kristali, uvlače u oblake. Buna, na pastrmkom bogatoj rijeci Buni, sva je u šumu vode i sjenkama bašta.

Odmah iza njenih vinograda nalazi se i Blagaj, nekadanja prijestolnica herceg Stjepana, o kom govore ruševine njegovog dvorca na vratolomnoj uzvisini, o čijoj prošlosti šumi rijeka Buna koja se pojavljuje iz pećine džinovske litice i ruši niz strmine, okrećući hučne blagajske vodenice. A tamo prema sjeveru već se pojavljuje Mostar, kao čarobna slika na filmskom platnu i iz hrpe zgrada, kao tatarska koplja, niču minareta, ciprese i jablanovi, a luk Starog mosta, kao polumjesec, smjelo presvođava duboko korito Neretve i sa svojim kulama podsjeća na vilinsku priču.

Ovaj grad na Neretvi, čija historija počinje odmah u početku šesnaestog vijeka, pruža putniku, pored svojih historijskih znamenitosti, svoje romantične draži, svoj južnjačiki temperament, plavo duboko nebo i zlatno vino žilavku. Osim toga, evropski konfor i prijatnu razonodu u srebrenim mostarskim noćima, koje plivaju u šumu voda i žagoru bašta kafana. Po dahu svojih starina, Mostar je stvoren za grafičara, a po bogatstvu boja za neobuzdanost fantazije. On razvija svoju smjelu kamenu perspektivu u valovitoj liniji i oduševljava svojim smjelim stavom kao soko. Opkoljen oštrim konturama brda, Mostar je živo oko koje gleda u zvjezdano nebo sa puno ljubavi za život. Svojom konfiguracijom tla i vegetacijom, Mostar liči na biblijske gradove koji u smjeloj liniji i jasnijim bojama streme prema nebu da dohvate parče njegovog plavetnila.

Poslije vožnje od sedam časova uz gigantski kanjon Neretve, kroz podnožja visokih planina, gdje uz put ostavljamo vazdušnu banju Jablanicu, kasabu Konjic kao hor raskliktanih boja, preko visokog ponora Ivan planine prelazimo u Bosnu, gdje krti hercegovački pejsaž zamjenjujemo sočnim bosanskim, da kroz dva – tri sata izbijemo u Sarajevsko polje u vrhu koga, iz daljine, blista Sarajevo kao čarobna školjka.

Sarajevo, grad minareta kako su ga prozvali strani putopisci, grad sevdalinki i istočnjačkog šarenila koje se, kao nigdje u Bosni, miješa sa Evropom i tekovinama njene civilizacije. Istočnjački fantastični mozaik ovdje je prošaran naglašenom linijom Evrope, melanholija bosanskih planina hukom gradskom saobraćaja, a bosanska živopisna nošnja zapadnjačkom elegancijom. Ima nečeg što nudi otvorenu srdačnost kad prolazimo ulicama Sarajeva, ima nečega što sije radosnu intimnost i gotovost da tu ostanemo i da se srodimo sa svim onim što nas okružava.

Kompletan tekst je na link