Češka doktorica u Mostaru: Iz putopisa Čeha Ignáta Herrmanna Na jug (2. dio)

U hotelu Narenta, u kojem je odsjeo za svog boravka u Mostaru, češki se putopisac Ignát Herrmann upoznaje s urednikom lista „Osvit“ Gjurom Džamonjom, koji mu se ponudio da će mu pokazati grad. Herrmann prihvaća tu ponudu, pa zajedno odlaze njegovoj zemljakinji Bohuslavi Keckovoj, prvoj ženskoj liječnici u Mostaru.

U vrijeme kad je Herrmannov putopis objavljen u češkom tisku (1913.) Kecková je već dvije godine mrtva, no za njegova boravka u Mostaru 1906. to je još uvijek čila i energična žena koja, sudeći prema putopiščevu opisu, svog sunarodnjaka dočekuje očiju gotovo suznih od radosti i ganuća.

Njezin stan na katu kamene kuće nalik je na muzej: posvuda antikviteti, sagovi, prekrivači, mjedeni i bakreni noževi, igračke izrezbarene od drveta i kostiju, taburei, slike… No Herrmann nam otkriva da je to kolekcionarstvo uvelike prinudno i da se iza njega ne krije toliko doktoričina sakupljačka strast koliko nešto drugo: veliko srce. Kecková je, naime, često liječila siromašne žene i djecu, ne tražeći za to nikakvu naknadu, pa bi joj muževi i očevi pacijentica, u želji da se kako-tako oduže, nosili darove.

Činjenica da joj je stan bio krcat raznoraznim predmetima, drangulijama i vrijednim stvarima, upućuje na to da je u pomaganju drugima bila zaista nesebična.

Herrmann, Na svježem zraku

Bohuslava Kecková (1854.-1911.) ostala je zapamćena u povijesti kao prva češka diplomirana liječnica. Budući da u tadašnjoj Austriji nije mogla studirati medicinu, diplomu je stekla u švicarskom Zürichu, gdje je neko vrijeme i radila. Nakon toga se vraća u Prag, no vrijeme joj nije bilo odviše naklonjeno. U češkoj metropoli nije joj bilo dopušteno obavljati opću liječničku praksu pa je umjesto toga radila tek kao primalja. Zadovoljstvo je primorana pronaći izvan Češke. Godine 1892. na poziv Zemaljske vlade odlazi u Mostar, gdje će liječiti žene, budući da im muškarci nisu smjeli pružati liječničku pomoć, pa čak ni ako im je – kako navodi Herrmann – duša bila na jeziku.

Osim predanog liječenja mjesnog stanovništva, Kecková je bila i društveno osviještena, a posebice je zapažen njezin prosvjetiteljski angažman. Tamošnji je puk učila pisati i čitati, predavala je zdravstveni odgoj na državnoj djevojačkoj školi, doprinoseći tako i razvoju školstva, a objavljivala je i popularizacijsko-edukativne tekstove u „Osvitu“. U Bosni i Hercegovini, točnije Mostaru, provela je ukupno 18 godina života, postavši jednom od najznačajnijih žena u njegovoj povijesti. U svoju se domovinu, kako primjećuje Herrmann, vratila tek da umre.

O velikom ugledu koji je Bohuslava Kecková uživala (ne samo) u Mostaru s kraja 19. i početka 20. stoljeća svjedoči jedna zgoda iz Herrmannova putopisa. Autor u društvu Džamonje i liječnice odlazi u posjet tamošnjim franjevcima, ali doznavši da je ženama ulazak u njihov samostan strogo zabranjen, na njegovu se ulazu odjednom nađe na sto muka, strepeći od moguće neugodnosti. No ime Keckove očito je otvaralo sva gradska vrata: kad je Džamonja predstavio ženu u čijem su društvu došli u posjet, franjevci su je puni poštovanja pozvali da slobodno uđe.

Piše: prof. dr. sc. Matija Ivačić, Filozofski fakultet u Zagrebu

* Tekst je nastao u okviru popularizacije znanstvenog projekta DIGEOCAT & Lib., koji financira Europska unija.

Autor teksta je profesor na Katedri za češki jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Voditelj je hrvatskog tima na međunarodnom EU naučnom projektu DIGEOCAT&Lib. (Istraživanje reprezentacija međukulturnih kontakata u češkim putopisnim tekstovima iz Sredozemlja do 1918. godine uz korištenje alata digital humanities, https://digeocat.ffzg.unizg.hr/, https://digeocat.upol.cz/), koji se bavi tekstovima čeških putopisaca koji su posjetili zemlje Sredozemlja do 1918. godine.

Jedan od tih brojnih putopisaca bio je I. Herrmann, koji je na svom proputovanju početkom 20. stoljeća posjetio i Mostar. Mostaru je posvetio 10-ak stranica putopisa iz kojih je dr. Ivačić priredio tri teksta.

(Mostarski.ba)