Dr. Faruk Taslidža za Mostarski.ba: Iz prošlosti izvucimo pouke i izbjegnimo ponavljanje grešaka

Prof. dr. Faruk Taslidža je profesor historije novog vijeka i savremenog doba na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta ”Džemal Bijedić” u Mostaru.

U povodu Dana državnosti Bosne i Hercegovine razgovarali smo s dr. Farukom Taslidžom o historijskim temamam koje u obilježile godinu na izmaku.

Razgovarao: Voloder Sanadin

Mostarski.ba: U bosanskohercegovačkoj javnosti često možemo čuti oprečne stavove o osmanskom periodu naše historije. Nedavno smo u Mostaru na promociji jedne knjige čuli ocjenu da su četiri stoljeća „osmanske okupacije“ obilježeni nazadovanjem. Može li se tako jednostavno jedan prilično dug historijski period na taj način okarakterizirati? Šta su naučne činjenice, a šta mitovi i predrasude?

Nužno je pojasniti da je pojam „okupacija“ u spomenutom kontekstu apsolutno neosnovan, zapravo predstavlja anahronizam. Treba znati da okupacija u međunarodnom pravu označava privremeno zaposjedanje teritorija jedne države od strane oružanih snaga druge države bez sticanja suvereniteta nad tom teritorijom. Okupacija je, dakle, privremeno stanje i u pravnom smislu ne može trajati stoljećima. Ona se okonča ili se pretvori u aneksiju. Drugim riječima, ako stanje okupacije potraje dolazi do promjene državnog suvereniteta. Zato je višestoljetnu osmansku vladavinu na Balkanu pravno-historijski ispravno nazvati imperijalnim suverenitetom, a ne okupacijom. Ona je ostvarena u doba kada su ratovi i osvajanja bili legitiman način proširenja teritorija. Prema tome, riječ je o suverenitetu stečenom ratom, potvrđenom mirovnim ugovorima i priznatim u međunarodnim odnosima tog doba.

Dalje, opće je poznato da svaka država, u ovom slučaju imperija, u svom trajanju ima razdoblje uspona, stagnacije, krize i eventualnog pada. U historijskoj nauci nema dileme da se period od 1300. do 1600. godine naziva klasičnim osmanskim periodom u kojem su dosegnuti vrlo visoki razvojni dometi na svim društvenim poljima. U tom razdoblju je i naša domovina Bosna (1463.) postala sastavni dio Osmanske države i civilizacije. Pogotovo 16. stoljeće i vladavina sultana Sulejmana Kanunija (1520-1566) proticali su u znaku urbanizacije, razvoja privrede, ekonomije, nauke, tehnologije, procvata prosvjete, kulture, umjetnosti. Tada, na vakufskim temeljima nastaje i u vašem pitanju spomenuti grad Mostar, koji se postepeno i planski profilirao kao vojno, administrativno, komunikacijsko, poslovno, obrazovno središte cijele Hercegovine. U njemu, kao i drugim mjestima širom osmanske Bosne, pored ostalog, grade se brojni monumentalni sakralni i profani objekti (džamije, tekije, hamami, bezistani, hanovi, karavan-saraji, mostovi, sahat-kule..), otvaraju škole (medrese), biblioteke, vodovodi i dr. Stambena arhitektura se transformira i doživljava progres. Tada mostarski i drugi bosanski trgovci posluju po centrima širom Balkana i Mediterana, bogate se, investiraju. U takvim okolnostima veći dio starosjedilačkog stanovništva prihvata islamsku vjeru, postaje politički narod čiji se predstavnici, ne zanemarujući svoj bošnjački identitet, afirmiraju kao uspješni osmanski državnici, naučnici, pjesnici i dr. Njihove biografije i danas fasciniraju historičare i istraživače kulturne baštine. Nažalost, navedene pozitivne trendove stopirali su dugi ratovi 17. i 18. stoljeća koji su u biti umnogome i uzrok neminovne dekadencije koja je uslijedila.

Ipak, sačuvano kulturno-historijsko naslijeđe osmanskog doba danas je u značajnoj mjeri postalo okosnica našeg razvoja. Za to je možda ponajbolji primjer upravo mostarski Stari grad sa mimar Hajrudinovim Starim mostom, remek-djelom osmanskog graditeljstva iz 1566. godine. To je nezaobilazna turistička destinacija koju pohode i dive joj se ljudi iz cijeloga svijeta. Uzimajući u obzir sve navedeno, može se reći da je predstavljanje osmanske epohe kao „nazadne višestoljetne okupacije“ ustvari zlonamjerna mitologizacija prošlosti bez ikakve naučnosti i objektivnosti.

Mostarski.ba: Ove godine se u Nevesinju obilježila godišnjica Hercegovačkog ustanka (1875-1878). Šta je mit, a šta su naučne činjenice kada govorimo o „Nevesinjskoj pušci“?

Svaki historijski mit dekonstruirati se može samo naučnim proučavanjem i pisanjem naučnih djela. To je ozbiljan historiografski posao koji zahtjeva dosta znanja, truda i vremena. Pored ostalog, podrazumijeva arhivsko istraživanje, analizu i komparaciju izvora različitog porijekla, objektivno sagledavanje historijskih događaja u kontekstu njihovog vremena, razotkrivanje ideološke i političke pozadine kojom su se pri pisanju vodili autori starijih, romantiziranih djela itd. Sve to prethodi nastanku relevantnih historijskih djela koja nas mogu osloboditi zabluda i približiti naučnoj istini.

Nakon Milorada Ekmečića (1928-2015) koji se decenijama bavio „Nevesinjskom puškom“, odnosno Bosanskohercegovačkim ustankom (1875-1878), u posljednje vrijeme uz podršku političkih, naučnih i kulturnih institucija Republike Srpske publikovane su nove knjige i radovi fokusirani na tu temu. U svim tim djelima, prožetim nacionalnim nabojem, uglavnom se naglašava već poznata ideja o socijalno-ekonomskim uzrocima ustanka i agrarnim pokretima kao suštini nacionalne revolucije. Prema tom konceptu dramatični događaji u Hercegovini sa konca osmanske uprave pokušavaju se dovesti u vezu sa „sukobom pripadnika različitih vjerskih i etničkih skupina“ iz devedesetih godina 20. stoljeća, pa i sadašnjim političkim problemima u Bosni i Hercegovini.

Nažalost, u bosanskohercegovačkoj historiografiji koja nije pod direktnom palicom Beograda i Zagreba tema „Nevesinjske puške“ u 21. stoljeću nije pobudila gotovo nikakvu pažnju. U vezi s tim, kako primjećuje prof. dr. Edin Radušić, nije organizirana niti jedna naučna konferencija, tribina, bilo kakav ozbiljan skup. Poražavajuće je da niko nije bio spreman za eventualni interdisciplinarni pristup i kritičko preispitivanje postojećih tumačenja prijelomnih događaja u Hercegovini od 1875. do 1878. godine koji su u međunarodnim odnosima ponovo pokrenuli tzv. Istočno pitanje. Ipak, kada govorimo o uzrocima ustanka, pored socijalnog faktora, bez dileme možemo dodati političku i propagandnu pozadinu ukupnih dešavanja. Također, niko ne može poreći da su Srbija i Crna Gora kao pokrovitelji ustanaka bile duboko involvirane u antiosmanske vojne akcije izvođene tada širom Bosne i Hercegovine. Općenito, odlika ustanka je destruktivno djelovanje ustanika. Oni su koristeći osmansku fokusiranost na druge (još veće) probleme, progonili muslimansko stanovništvo, uništavali i pljačkali njihove kuće, ali i imovinu kršćana koji su u svemu tome pokušavali ostati suzdržani. Dosta je pokazatelja da ustanici u biti nisu težili nekoj socijalnoj pravdi, nego političkim ciljevima, prije svega proširenju Srbije i Crne Gore na teritoriju Bosanskog vilajeta. Na koncu, pokazalo se da je Osmanska država tokom ustanka (i neposredno nakon njega) bila i ostala pravna država, a konačni epilog taj, ipak dirigovani haos, dobio je na Kongresu velikih sila održanom u Berlinu u ljeto 1878. godine.

U svakom slučaju, različite okolnosti proizvele su dominantno oslobodilački, herojski narativ o „Nevesinjskoj pušci“. Sigurno je da su van dosadašnjeg istraživačkog fokusa ostale brojne posljedice Hercegovačkog ustanka (1875-1878), pogotovo one koje se odnose na tadašnje stradanje muslimanskog stanovništva. Nadajmo se da će historiografija po tom pitanju uskoro ponuditi egzaktne odgovore.

Mostarski.ba: Jedna od tema kojom ste se bavili jesu hercegovački stambeno-fortifikacijski objekti (kule) iz osmanskog doba. Kakvi su rezultati tog istraživanja i kakva je danas sudbina tih zaboravljenih objekata?

Zbog narušene sigurnosti uzrokovane djelovanjem razbojničkih skupina, gradnja stambeno-fortifikacijskih objekata (kula) u ruralnim sredinama osmanske Hercegovine uobičajena je pojava sigurno već od početka 17., a zatim tokom 18. pa i 19. stoljeća. U najvećoj mjeri to se odnosi na sela zapadno od rijeke Neretve i u trebinjskom području. Kule su građene na istaknutim pozicijama, uz obode polja, blizu vodenih tokova, kraj saobraćajnica, uglavnom sa prizemljem i dva-tri sprata (boja). Uvijek sa dobrim pogledom na okolne plodne površine i puteve. U kulama se živjelo, a s obzirom na njihovu čvrstu kamenu strukturu mogle su poslužiti i kao jaki vojno-odbrambeni punktovi. U prilog tome ide i činjenica da su kule redovno opasane visokim avlijskim zidovima (2-4 m) sa brojnim puškarnicama i drugim fortifikacijskim elementima. Posebno je interesantan mašikul-konzolna galerija sa otvorima u podu za vertikalnu odbranu. Ako je topografija to omogućavala kule su u cilju lakše odbrane građene što bliže brdu.

Pri istraživanju koje je podrazumijevalo kombinaciju arhivskog i terenskog rada fokusirali smo se na mostarsko područje (Grad Mostar). Tu smo detektirali postojanje i lokacije za ukupno 49 stambeno-fortifikacijskih objekata (kula) što sigurno nije konačan broj. Interesantno je da su kule postojale i u samoj urbanoj zoni Mostara. Sačuvani unutrašnji dijelovi sa hamamdžicima, musanderom i dr. elementima orijentalne stambene arhitekture, sugeriraju na vrlo visok stepen kulture koju su baštinili vlasnici ovih kula. A to su bile bogatije i uglednije bošnjačke porodice iz Mostara. Nakon što su prošli dugi ratovi i privremeno minule nekadašnje prijetnje, kule su postajale ishodni objekti u kojima su iste porodice u kompletnom sastavu provodile vruće ljetne dane, a onda se sa prvim kišama vraćale u svoje kuće u Mostaru.

Proces devastacije hercegovačkih kula, kao produkt ratnih dešavanja, započeo je već u osmansko doba. Sistematski on se nastavlja u eri modernizma, tj. od uspostave austrougarske vlasti u našoj zemlji (1878.). Intenziviran je tokom 20. stoljeća za vrijeme monarhističke i socijalističke Jugoslavije. Tom neciviliziranom odnosu prema kulturno-historijskom naslijeđu pogodovale su i agrarne reforme, jer su one u najvećoj mjeri pogađale bošnjačko-muslimansko stanovništvo kojem su kule tradicionalno i pripadale. Naravno, ni nakon Drugog svjetskog rata u duhu vladajuće ideologije nije prepoznat značaj kula, jer su one uglavnom tretirane kao „relikti mračnog feudalnog doba“. Za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995) mnoge hercegovačke kule osmanskog doba ciljano su uništavane. Nažalost, stanje po pitanju zaštite tih objekata nije se bitnije promijenilo ni u protekle tri decenije.

Sve navedene okolnosti prouzrokovale su više nego pogubne posljedice. Konstatovali smo da je od ukupnog broja registrovanih kula na mostarskom području, više od pola faktički izbrisano sa lica zemlje. Tj. danas od njih nema nikakvog materijalnog traga. Mi smo i za te „nestale kule“ uspjeli odrediti precizna mjesta na kojim su se nalazile, te naveli i njihove tačne geolokacije. Na koncu, sve ukazuje da je nužno aktiviranje postojećih nadležnih institucija kulture. Samo uz njihov maksimalan doprinos mogu se zaustaviti navedeni negativni trendovi i spasiti barem ostaci ostataka naše vrijedne baštine iz osmanskog doba. Nakon eventualne rekonstrukcije, kule sa svojim dvorištima sigurno mogu postati mjesta pogodna za prezentaciju kulturnih sadržaja. Pojedine bi trebale biti uvrštene i u turističku ponudu grada. Nadajmo se da ćemo sve to jednoga dana, u skorijoj budućnosti i dočekati.

Mostarski.ba:  Koliko dostupnost dokumentacije iz osmanskih arhiva može pomoći da se prošire postojeća saznanja o našoj prošlosti i historiji naše države?

Neprocjenjiv je značaj koji za historiografiju imaju dokumenti osmanske provenijencije. Na opće zadovoljstvo u posljednje vrijeme nadležni organi Republike Turske ulažu velike napore u cilju zaštite raznovrsne osmanske arhivske građe koja se u značajnoj mjeri i digitalizira. Na taj način spomenuta dokumentacija postaje dostupnija istraživačima, a i sam istraživački proces bitno se ubrzava. Sultanski fermani, sidžili, razni defteri, vakufname, berati, bujuruldije i drugi osmanski službeni akti kao prvorazredni historijski izvori sadrže bezbrojne informacije, ključne za rasvijetljavanje političke, socijalne, ekonomske i kulturne historije brojnih današnjih država u Evropi, Aziji i Africi. Naravno, to važi i za Bosnu i Hercegovinu koja je gotovo pola milenija bila vezana za Osmansku državu.

Bez konsultovanja navedenih arhivalija faktički bi bilo nemoguće ispravno, empirijski, bez ideološke pristrasnosti tumačiti i razumijevati osmanski period historije naše domovine. Prilično bi zatamnjen ostao njen višestoljetni privredni i društveni život, zatim pitanja urbanizacije, migracija, agrarnih odnosa, lokalne uprave, vojske, odnosa između etničkih i konfesionalnih zajednica, svakodnevnog života i brojne druge teme. I dalje bi preovladavale potpuno zastarjele i iskrivljene predodžbe o Osmanskoj državi i njenim institucijama. Bitno je dodati da su isti dokumenti, osim historičarima, itekako korisni pravnicima, sociolozima, demografima, antropolozima, etnolozima, teolozima, lingvistima i drugim istraživačima.

Naravno, sve veći uvid u “blago” osmanskih arhiva sigurno nam pomaže da bolje upoznamo i učvrstimo svoj identitet, te lakše shvatimo porijeklo brojnih problema sa kojim se i danas susrećemo. Korištenjem tih dragocijenih izvora razvijamo sposobnost kritičkog mišljenja i oslobađamo se eventualnih predrasuda i stereotipa. Zapravo, dolazimo u priliku da iz prošlosti zaista izvučemo pouke i tako izbjegnemo ponavljanje grešaka.

(Mostarski.ba)